Babino Brdo, nekako s proljeća

Od ranih, probeharalih voćki po derventskim brežuljcima, pa do prvih žutih listova topola zastalih na zelenkastoj površini rijeke, Dervenćani su, uvijek, nalazili priliku da se okupe, podijele neku radost i uživaju u druženju.

Luksuz bi bilo propustiti i kišne večeri Derventskog vašera, a kamoli se ne odazvati zovu punih kupališta u vrijeme ljetnih vrućina ili provesti 1. maj negdje uz najdražu rijeku, pa bodriti voljeni klub na sportskim nadmetanjima ili slušati omiljene pjesme na koncertima…

Za derventsku mladost mog vremena i vjerovatno mnoge druge generacije, nezamislivo je bilo da se ispraćaj duge, hladne zime i dolazak proljeća ne obilježi odlaskom na, omiljeno nam, Babino Brdo. Ako su se stariji, od kojih smo i naslijedili ovu vrstu druženja, više držali ravnice i vrbaka uz Ukrinu, moja generacija je, ne baš slučajno, odlučila da „sa visine” posmatra grad raštrkan po brežuljcima, kako svakog proljeća biva veći i ljepši.

U dane vikenda, kad su školske kapije ostajale zaključane, svi putevi su vodili na Rampu. Tu bi se sastajali poznanici, školski drugovi, komšije, raja iz kafića… a onda bi, u grupicama, odlazili preko starog mosta, pa dalje nasipom pokraj Sajmišta.

Furala se garderoba sa Ponte Rosa… adidaske, farmerke, kožne jakne, lagani džemperi preko ramena ili oko struka… pa, iako je licu prijalo da ga mazi proljetno sunce, ponekad su se trebale pokazati i nove „rejbanke”. Vrhunac stila obilježile bi momačke frizure po posljednjem katalogu iz derventskih brijačkih salona. Ali, proljeće ne bi bilo proljeće bez ljepote derventskih djevojaka.

Na Babino Brdo rijetko se išlo autom, radije se išlo, kako smo govorili, „sipom”. Rijeka mladih ljudi, naoružanih dobrim raspoloženjem i onim humorom tako prepoznatljivom našem gradu, nerijetko bi bila i bučna, ali nikada do te mjere da se jačinom glasa dokazivala snaga argumenata. Jedni će ih nazvati, jednostavno, derventska mladost, drugi će ih zvati rajom, neko čarsijskim djevojkama i momcima… a ja bih rekao: bili su pjesma našeg grada. 

Oni romantičniji skliznuli bi s nasipa, ostavljajući trag u tek probuđenoj travi i brali prve stručke cica-mace za dar. Sakrivena u tišini visokih borova, ostajala je iza nas zgrada Gimnazije u kojoj su spavale naše teoreme, lektire, kontrolni… I čini mi se da je sve spavalo osim one stare peći na drva koju smo, tokom cijele protekle zime, redovno „hajcali do daske” za našu zimogrižljivu profesoricu Juliju. Pa, sjetim se mog školskog druga Enke koji je, onako iz fazona, k’o u strarog ćiru trpao ćumur i drva. Tako, da bi kora narandže, što ju je profesorica ostavila na plati peći, do kraja časa postala ugljenisana.

Uz nasip se pružalo polje prosuto žutim  maslačcima, a na obroncima, lijevo od padina zasađenih borićima, odmarale bi  prve skupine izletnika. Bašta Lovačke kuće bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Na bijelim stolnjacima, uz dekor „dobro uposlenih” pepeljara, sokovi Bosanka, Cockta, flaša Ožujskog s dvije čaše, šoljica ispijene kafe, prepuna toza… Iz zvučnika dopiru „Želje, čestitke i pozdravi” Radio Dervente, i samo što spiker najavi „uz buket crvenih karanfila…” neko iz ekipe igrača remija, zasjelih po travnjaku, vrisnu: „Hand!”  Onaj što gubi se ljuti : „Nemoj mi govorit na ruci”, a drugi traži krivca : „Otkako ovaj baksuz stoji ovdje, ne skupim ni za otvora”.   

Malo dalje, na strmoj padini, a na jakni kao prostirci, neki se prosto „gušteraju” na proljetnom suncu, posmatrajući grad na suprotnoj strani. Svako novo proljeće bi nas, ipak, iznenadilo pogledom na naš grad sa Babinog Brda. Do jučer zelene površine derventskh kvartova ustupile bi mjesto novim kućama i zgradama. Ali i to je bilo popraćeno poznatim čarsijskim humorom: „Ma, znaš li zašto Derventa nikada nije postala veliki grad?” I vrli bi pitac (sa Harmana, odakle bi drugo) sam ponudio odgovor: „Pa, zato što je Bugi, vazda, pjev'o: Zajedno smo rasli grade ja i ti…”.  

Drveće i zelenilo nadvisivale su samo zgrade Gimnazije, Dervenćanke, škole Nikola Tesla, bolnice, hotela, a poput svjetionika uzdizao se Ukrinski dimnjak… Ponekad bi ih samo zaklonio gusti, sivi dim iznad gradskog smetljišta. Pogledi bi šarali po poznatim krovovima, spuštajući se niže i prateći vijugavu rijeku koja  bi ponirala u zelene vrbake i topolike.

U neposrednoj blizini Lovačke kuće nalazila se stara, ringlovana kuća u kojoj je živjela dobra starica, a koju su svi zvali baka Markovica. Bila je poznata po gostoprimstvu i toplini kojom je dočekivala posjetioce Babinog Brda, nesebično im nudeći čašu vode ili domaćeg soka. 

Na drugom kraju brda, pod razbeharalom kruškom, jedno društvo uz gitaru otpočinje : „Bila je tako lijepa, uvijek se sjećam nje”… koju spontano prihvataju i ostali u okruženju. Ispod, šumskim putem iz pravca Markovca, razdragana djeca brala bi prve stručke visibaba i kaćunaka, dok bi zagrljeni par nestajao u pravcu obližnje fazanerije. „Uhvatio ga vrbopuc”, s humorom bi prokomentarisao neko iz društva.

A nekad… i mi smo bili vjesnici proljeća. Ona razbeharala krošnja voćke, što je nježnim cvijetom davala do znanja zimi da joj je vrijeme da pođe, šireći grane suncu koje nas je toplim pogledom milovalo s druge strane rijeke. Pod Babinim Brdom s proljeća će, opet, behar u krošnju voćke stare. A, behar naše mladosti ocvao je davno. Ima ga još samo u našoj kosi... 

Autor teksta: Damir Delić