DERVENTSKIM KORZOM: Za sve je "kriv" profesor Huso

Često mi u san ušeta slika kamenog zida ispod „Uglovnice”, što je nekad vodio do Sikijevog „Sporta”, na kojem je godinama stajao natpis: „Mi se borimo – vi nas bodrite!”. Slogan je ispisan 1972. godine, u vrijeme kada je naša čaršija živjela za drugoligaške kvalifikacije, one protiv RK Zenice. Tada sam i ja prvi put otkrio rukomet kao sport. Ni slutio nisam će me ovaj sport pratiti decenijama poslije i postati nerazdvojni dio mog života.

Taj sport za koji ne mogu reći da sam mu se uvijek vraćao, jer ga zapravo nikada nisam ni napuštao, samo sam ga upoznavao na različite načine: kao igrač, kao sudija, zapisničar... otkrio sam zahvaljujući profesoru Huseinu Jusufbegoviću.

Danas samo mogu da „okrivim” profesora što me je „natjerao” da zavolim meni tu najvažniju „sporednu stvar na svijetu”. Kažem sporednu, jer se nikada nisam profesionalno bavio rukometom, ali ipak u mom srcu za njega je rezervisano posebno mjesto. Profesor je „kriv” i što sam se rano otisnuo u sudijske vode. Bio sam klinac koji je većinu svog vremena provodio na Partizanovom igralištu. Na jednom od treninga profesor mi je dao svoju pištaljku, obraćajući se igračima: „Od danas će vam Dačo suditi na treninzima. Onaj ko bude prigovarao na njegove odluke imaće posla sa mnom, a vi dobro znate ko je Huso.” Da se profesor nije šalio osjetili su dobro oni koji su, za svaki prigovor, morali odraditi deset sklekova. Nije se valjalo buniti: „Šta ti imaš da pričaš, ti si šup škola, a ovo dijete je moj gimnazijalac”, govorio bi profesor.

A kada su rukometaši krenuli na pripreme razmišljao sam kako iskoristiti odmor i šta sa slobodnim vremenom, al’ ugledah pred zgradom profesorov Reno 4 - pravac Kozara. Dade mi usput pun „sepet” sportskih i rukometnih knjiga i reče: „Uči, trebaće ti!”. A ja bih u pauzi između treninga „srkao” to sportsko štivo, dok bi na susjednom krevetu šef za logistiku profesorovog stručnog štaba, Zemir Subašić, lagano drijemuckao i još lakše hrkao („ispilao” je naš Zemko tada pola Mrakovice, a da se još koji dan ostalo na pripremama ne bi ništa ostalo ni od Grmeča).

Bio sam jedini koji je imao privilegiju proviriti u crni rokovnik, kojeg je profesor zvao „tefter” i gdje su bile zapisane rukometne vježbe i razne taktike. Na treningu bi mi doviknuo: „Dačo, vidi u tefteru, koja je sad vježba na redu?”. Na večernjem treningu radilo se s loptom, tada sam sudio, a profesor bi me poslije počastio sokom u obližnjem hotelu. To mi je iskustvo poslužilo da, nekoliko narednih sezona, za mene bude rezervisano mjesto na klupi za vrijeme utakmica gdje bih redovno vodio statistiku o efikasnosti igrača i golmana, greškama u napadu i odbrani, izrečenim sankcijama i sl.

Na Mrakovici smo bili jedna složna družina, ali i turistička atrakcija: do hotela bi nas vozio Duško Bošković. U njegovog „stojadina” sjelo bi nas dvanaest: jedni su našli mjesto u gepeku, drugi u krilu, treći bi kukao da mu smeta mjenjač, a ja bih se našao kao Spiderman u horizontalnom položaju priljubljen uz plafon. Gosti hotela začuđeno bi stajali na parkingu posmatrajući naše iskrcavanje.

Povratak bi za nijansu bio komforniji, jer su se Saša Jegić i Željo Nujić, počesto, odlučivali za produženi izlazak. Sve do jednom... Vraćali su se pješke. Mrak je bio gust da ga „sjekirom možeš sjeći”, sa strane se nadvili crni borovi. Muklu tišinu bi prekidao huk noćnih ptica. Jedno takvo veče ostatak ekipe priredi im iznenađenje: pokupi bijele čaršafe i u šumi napravi zasjedu. Nastavak je bio gori nego u pjesmi Ede Maajke: „Mi smo prikaze, ne traži dokaze”.

I upravo su te moje prve i nezaboravne pripreme otvorile mi vrata ulaska u taj čarobni svijet rukometa. I u godinama koje su slijedile, u mojoj kratkoj igračkoj karijeri i onoj tri decenije dugoj sudijskoj, profesor je bio uvijek negdje tu, na klupi ili tribinama, da me uči, hrabri i savjetuje. Sa pažnjom sam slušao profesorove priče o rukometnim počecima u našem gradu, majstorijama i doživljajima vezanim za igrače, njegovoj specijalnosti zvanoj golmanska škola, pa o utakmicama odluke, ali i onim rezultatski manje važnim, a koje su u sebi uvijek nosile neku zanimljivu priču ili doživljaj. Zato je i za ova sjećanja na derventski rukomet koja pišem, uveliko, zaslužan moj profesor iz gimnazije.

Kao i mnoge od nas, protjerane ratnim zbivanjima, put ga je odveo daleko od rodnog grada, u kraj koji se, kako je volio da kaže, nalazi „tamo kod samog šarafa na onom školskom globusu”. Kad su uslijedile godine povratka, opet je profesor bio „kriv”, jer je bio glavni inicijator da se svakog ljeta u gradu na Ukrini ponovo okupe nekadašnji rukometaši i odigraju revijalnu utakmicu. Pristigli iz petnaestak zemalja, praćeni nekadašnjim navijačima sa legendarnog Partizanovog i pod budnim okom svog omiljenog trenera, ponovo su za loptom pojurili nekadašnji mladići derventskog sporta.

Kažem: „kriv” je profesor i hvala mu za sve one lijepe trenutke, za sva ona nezaboravna druženja, za sve one pobjede koje smo proslavljali skupa, ali i poraze koji su nas ojačali i iz kojih smo učili. Hvala za sve prijatelje koje sam stekao širom sportskih terena, za sva ona putovanja koja mi je moj voljeni sport omogućio...

Kada se pogase sva svjetla u dvoranama, kad se neki drugi klinci podijele u ekipe, preuzmu pištaljke i krenu sa centra, meni ostaju moja lijepa sjećanja, zbog kojih još jednom ću reći: velika vam hvala, profesore, što ste me „natjerali” da zavolim ovaj sport.