Momci sa Korzo Hilsa

Ostavljajući auto na parkingu liješkog Kinepolisa na kojem dominira velika fontana, iz čijeg plavetnila sinhronizovano izranja i ponire voda, ulazim u ogromni hol i upućujem se ka jednom od mnogobrojinih, automatskih distributera ulaznica. Ubacujem bankovnu karticu, biram film i predstavu i skeniram ulaznicu koja mi otvara prolaz ka sali. Za nepce mi se lijepe sladunjave kokice što ih, onako iz navike, uzeh iz dječijih fišeka. Da mi je neko to pričao kada sam, prije tridesetak godina, stajao u redu na trotoaru ispred derventskog kina, držeći stalno na oku velike (h)ralje Spilbergove ajkule, što zjapiše sa plakata, rekao bih da je previše čitao Verna ili da jednostavno priča bajke.

Iako je doći do ove  kino-sale puno jednostavnije, nekako mi je sve tužno i bez emocija. Nedostaje mi onaj osjećaj kada, poslije dugog čekanja, ruke konačno dotaknu onu hladnu i hrapavu ogradu koja je vodila do malog prozorčića na šalteru, tolikog da kroz njega može proviriti samo jedna glava, a u inat „padobrancima” što su se ubacivali. I da mi oči, na brzinu, prelete plan sale tražeći najbolje preostalo mjesto, pa da zadovoljan napustim red sa onom malom, bijelom ulaznicom u džepu.

Pa, kada bi mi se još i posrećilo da mi ostane vremena do početka predstave i da mogu da skoknem do pijace po Međijeve, friško pečene, kestenove. „Pućpurući hući, kestenovi vrući”, mamio je Međi mušterije, a ja bih još strpao, u tijesne džepove rifli, par fišeka Lalinih špica.

U liješkom kinu sjedam u plišanu, crvenu fotelju, dok se na platnu smjenjuju reklame. Savremena tehnika omogućuje savršen zvuk, ali meni, ipak, nedostaje onaj zvučnik iz kojeg muzika krči uvijek istom redom: Šošana, Ostala si uvijek ista, Osveta, Čerge…

Nema drvene stolice i niko poznat neće ući, a i da uđe ne bih mu mogao, onako spontano, mahnuti rukom na pozdrav. Nema ni balkona da promuzevirim ko je na njemu, ni da li je Gricko na mjestu koje mu je, kao po dogovoru, ostavljeno u petom redu ispred izlaza, jer gdje bi drugo i mogao smjestiti svoje dugačke noge. Niko ovdje nikoga neće „ljubazno” zamoliti da ukloni svoju „konjsku glavuču”, „Cocin bubanj” ili „felšavu telenku”… kad na ekran projektor preslika tu  glavu koja se našla na pogrešnom mjestu.

I ovdje je Groznica subotnje večeri punila dvorane,  vjerovatno se tražilo i mjesto više, ali njih ta groznica nije tresla kao nas. Niko nije ni ustajao da, ispred ekrana ili između redova, oponaša Travoltu. A i da jeste, samo bi ga pogledali i odmahnuli glavom, u stilu: „pusti budalu”. Kod nas se aplaudiralo kako Travolti i Oliviji, tako i imitatorima.

Stalonea i Švarcenegera ovdje nisu pratili pokliči, a kod nas se bodrilo kao na stadionima. Za vrijeme prikazivanja ratnih filmova, kad bi utihnule topovske salve, a partizani se podigli u juriš, nastalo bi sveopšte bodrenje. Sticao bi se utisak da su se Švabe više uplašile pokliča derventske publike, nego onih tamo s puškama. Još, kad bi Ljubiša Samardžić stavio redenik preko ramena i raspalio po Nijemcima u bijegu… bilo je i kapa i šalova u zraku. Poslije Kozare svi su klinci željeli biti Joja mitraljezac.

Erotski filmovi bili su najčešće rezervisani za drugu predstavu, kad mrak prekrije našu malu čaršiju. I uvijek su nam bile krive Omerove makaze što cenzurišu „vruće scene”.  Redovni posjetioci ovih filmova bi se žalili kako je film sav isječen, tvrdeći kako „u Saraj'vu prikazuju sve i ništa ne sjeku”  ili jednostavno da je režiser mlakonja, a glavni junak smotanko.                            

Tišinu bi u salu donosili samo horor filmovi, ni muha se ne bi čula u letu. Napetost u atmosferi narušila bi, za kratko, samo škripa drvene stolice ili prasak prazne kesice „Dvojnog C”, kojeg bi namjerno nagazila nečija peta, baš kad bi napetost kulminirala. Ali, ni u snu ne bi priznali da se bojimo. I baš kada bi tišina postala apsolutna, Alija Međijev bi počeo da imitira Pink Pantera ili bi se oglasila Omerova frula, a ponekad bi zaurlao i Tarzan iz Gornje Mahale ili se oglasio Prdek svojim čuvenim krikom „mlade lavice” .

Nekako mi je najstrašniji film bio Grad koji se uzašavao zalaska sunca. Bilo mi je šesnaest godina, dovoljno sam bio veliki da ne ustuknem pred strahom i sklonim pogled s platna. Djevojka na sjedištu ispred mene grize nokte, a gledalac na suprotnoj strani otresa nevidljive mrvice sa džempera. Na platnu scena mraka. Odjednom, zaškripaše vrata i pojavi se, ispred nas, ruka s baterijom... Za trenutak strah me paralizova, ali na sreću, prepoznah Mehino lice - došao da upozori gledaoca koji je u strahu pripalio cigaru.

Ne bi nam se moglo prigovoriti da smo bili pristrasni. U kaubojskim filmovima bodrili smo jednako i kauboje i indijance. Zbunjeni i zakašnjeli posjetilac, prinuđen da stojeći odgleda prvu scenu, iskoristio bi prvo zatišje da bubne, onako iz fore: „Jel’ ovo domaći film?”. Da smo bili pasionirani filmskom umjetnošću, svjedoči činjenica da nam i neki detalji nisu mogli promaći. Tako smo primjetili u jednom filmu, čija je radnja smještena u vrijeme pod turskom vlašću, da jedan od statista nosi adidaske ili da se u prostoriji nalazi radijator.

Bruce Lee-u smo za sve bravurozne poteze tepali, ne baš poetično: „A j....., šta čojk radi”. Zanesen borbom, neki domaći „Brus Ilija“, uz povik „hisaaa”, mlatno bi na izlazu iz sale, onako u žaru borbe, nekoga po leđima, nesvjestan ili nesretan što se film već završio.

Otvoreni drveni kapci donijeli bi čistu „havu“ i naznačili da je predstava završena. Pa, ako bi se ponekad i desilo da „nepozvan” kroz prozor doleti jogurt, pijesak ili kora banane, više je bilo onih koje bi to nasmijalo, nego onih koje bi to naljutilo.

Izlazim iz liješkog kina, nema posjetilaca u redu za drugu predstavu i nikoga da mu kažem da je film „laće” ili da u njemu nema „ni šore, ni šege, ni fatačine”. Zapravo, ovdje je kino: platno, film i gledaoci. Da budem iskren, meni pored toga fali i naše „kino u kinu”. I ova priča nije žal za filmovima, njih je bilo i biće. Na filmskom platnu i dalje teku priče, samo je ona priča iz derventskog kina, iz vremena našeg odrastanja, već davno ispričana

© autor teksta: Damir Delić Dačo