Legenda Abas Arslanagić

Zašto Dervenćani baš toliko vole i slave Aku Arslanagiića?

Zato što je Abas Arslanagić bio 125 puta reprezentativac Jugoslavije i 2 puta nastupao za najbolju selekciju Svijeta… i svaki put u njegovoj biografiji kao mjesto rođenja stajala Derventa.

Zato što je Arslanagić osvojio pregršt medalja: zlato na Olimpijadi u Minhenu 1972. godine, Mediteranske igre u Alžiru i dva Svjetska kupa (1971. i 1973.), bronzu na Svjetskom prvenstvu 1970. i 1974.… i nebrojeno puta sa ponosom istakao da je rukometnu karijeru počeo u rodnoj Derventi.

Zato što je Ako sa Borcem 1976, godine bio prvak Evrope, 4 puta zaredom prvak Jugoslavije i 5 puta osvajač kupa SFRJ… i svaki puta navraćao u svoj rodni grad da podijeli radost sa prijateljima i sugrađanima.

 
Zato što je profesor bio prvak Svijeta sa juniorima Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu u Portu 1981., u Švicarskoj 1986. kao trener seniorske reprezentacije bio prvak Svijeta, a kao državni selektor osvojio bronzu na Olimpijadi u Seulu., zatim 1987. godine četveroboj zemalja... Bio je i selektor reprezentacija Katara, Hrvatske i Bosne i Hercegovine… i u mnogim svojim intervjuima nikada nije zaboravio istaći da ga je rukometu naučio profesor Huso Jusufbegović.

Zato što je Abas trenirao velike klubove: Borac, Metaloplastiku, Zagreb, Krško, Medveščak, Bosnu… bio je i predavač na seminarima IHF-a... ali je svoje znanje, kad god je imao priliku za to,  nesebično prenosio i na derventske rukometaše.

Reprezentativni golmani Kostić i Arslanagić golmansku karijeru su počeli u Derventi.

Abas je autor tri knjige o rukometu: «Na rukometnom golu», «Rukomet», „Rukometni golman – najvažnija karika uspjeha“,  u kojima, između ostalog, objašnjava svoj stil branjenja. Sa prof. Brankom Jankovićem autor je «Dnevnika rada trenera».

Kada priča o svojim počecima, Arslanagić kaže: "Bio sam veliki golman, koji je sve sam postigao treningom. Počeo sam u Derventi još 1958. godine, sa nepunih četrnaest. Četiri godine kasnije odlazim u Beograd na studije, i nakon godinu dana su došli po mene jer se u Banjoj Luci pravio 'Borac', u kojem su imali evropske ambicije. Zato i danas, na pitanje 'kad si ti došao u Banju Luku?', odgovorim da nisam došao, nego sam doveden kao kadar koji je gradu trebao obezbijediti evropski naslov.

Postoje neke stvari koje su danas zakonitosti u branjenju koje sam uveo. Prvi sam izašao sa linije na tri metra pri branjenju sedmeraca i digao ruke iznad glave kako bih pratio putanju ruke kod igrača. To sam primijenio i na šutu s pozicije pivota, a praćenje krila i smanjivanje ugla pod kojim se može uputiti lopta sa strane je, opet, recept Abasa Arslanagića. Nisam nikada vodio evidenciju ko gdje šutira, znalo se dogoditi da mi neki igrač zabije po 10 golova za jednu utakmicu, ali da u sljedećih nekoliko direktnih duela pogodi gol po dva ili tri puta. Tako je bilo, recimo, sa Hrvojem Horvatom, koji je bio istinska veličina evropskog rukometa. Memnun Idžaković Čuna je bio veliki igrač, sjajan šuter, ali sam mu znao 'skinuti' po tri penala na utakmici pa mi se znao svetiti četvrtim, gađajući me u glavu." (Magazin „Dani“ br.265  od 12.6.2002.).

U intervjuu za « Rukomet ekskluziv » (« Poluvekovna priča koja još uvek traje“  od 27.08.2013.), Ako se sjeća svojih rukometnih početaka u Derventi: „ Na gol sam sasvim slučajno stao i ne sluteći da imam dara za ovu vrlo zahtjevnu poziciju. Bio sam član udruženja izviđača s kojim smo često putovali i na tim putovanjima igrali rukomet sa ostalim udruženjima. Na jednom takom izletu u Doboju bolio me lakat i nisam mogao da igram, pa sam samoinicijativno stao na gol. Išlo je mnogo dobro i odmah me je zapazio drug koji me je preporučio za golmana u Derventi. Postao sam član drugog tima ovog kluba. Sjećam se da nisam imao ni patike, već sam branio u cipelama. Moj otac je bio željezničar i jedini je radio u porodici. Školovanje djece mu je bilo na prvom mjestu, pa smo moje dvije sestre i ja završili fakultete. Patike su za nas bile luksuz. Imao ih je prvi golman drugog tima Pero Vojinović, čiji je otac bio pekar, pa se dešavalo da, kada on ne brani, da meni da svoje patike. Kasnije sam i ja došao do adekvatne obuće za teren. Učestvovao sam na radnim akcijama. Na jednoj takvoj, na izgradnji autoputeva, u sklopu opreme su bile i šprinterice, koje su kasnije idealno poslužile i za trening i za utakmice“.

Arslanagić u vrijeme kada je branio boje RK Partizan Derventa

Jedno poglavlje knjige poznatog sportskog novinara i hroničara Z. Stanojlovića, „Ambasadori plavog dresa“ posvećeno je i «kralju sedmeraca»: « Mnogo godina ranije, negdje 1958. godine, u Derventi, maloj prašnjavoj kasabi duboke bosanske provincije, smještenoj na obalama čudljive rječice Ukrine, počinje priča o jednom dječaku zvanom Ako. Bio je vižljast, plavokos dječkić, vedrog duha i talenta za sve sportove. Volio je fudbal, odbojku i košarku, ali je slučaj htio da na kraju postane rukometaš lokalnog kluba “Partizan” – na nagovor svog učitelja, a kasnije i trenera, Huse Jusufbegovića. Čika Huso je “glavni krivac” što je Ako stao među stative. On ga je zagrijao za tu igru i “iškolovao” za golmana. U tom klubu rodnog grada, čiji je najveći san bio da jednog dana zaigra u republičkoj ligi, ostao je do završetka srednje škole. Zatim ga je želja da upiše studije veterine odvela u Beograd, što je i uticalo da pristupi prvoligašu “Partizanu”. Ubrzo je, poslije samo jedne godine, promjenio i mjesto boravka i klub. Postao je Banjalučanin i 12. aprila 1964, godine je debitovao na golu “Borca” protiv tadašnjeg prvaka “Prvomajske” iz Zagreba i bio jedan od najzaslužnijih za pobjedu svoga tima”…

U istoj knjizi, u podnaslovu: “Za dvanaest sezona deset titula”, autor opisuje sve Akine uspjehe, završavajući ih onim kada je Borac postao šampion Evrope: “Za Abasa Arslanagića, popularnog Aku, jednog od junaka trijumfa, to je bio posljednji trofej u dresu “Borca”, za koji je bio i ostao vezan kao za svoju porodicu, o čemu govori i slijedeća tužna priča…Abasu je teško oboljela sestra. Ležala je u bolnici u Ljubljani. Istog popodneva, kada su mu javili da joj se stanje pogoršalo, on žurno kreće svojim kolima, iz Banjaluke za Derventu, po roditelje i s njima odlazi u posjetu. Istog popodneva se vraća za Banjaluku da bi za svoj klub odigrao važan prvenstveni meč. Branio je taj susret, ali poslije utakmice ga je čekala tužna vijest da mu je sestra preminula. »

O njegovoj velikoj ljubavi prema ovome sportu najbolje govori jedan članak iz beogradskog «Sporta» u kojem, između ostalog, piše:“Ja sam rukometaš sa prostora bivše Jugoslavije, reprezentativac, fanatik, zaljubljenik u rukomet. Drugi put sam se oženio u petak, kada nikad niko nije, samo da bih mogao u subotu da igram meč protiv Krivaje. S prvog vjenčanja, supruga mi je bila iz Šapca, izašao sam ranije da bih gledao meč Borac – Titov Veles“.

Rukometaši na derventskom korzu: Z. Jusufbegović, A. Arslanagić i E. Bahtijarević

Istaknuti sportski novinar, Reno Vinek, možda je i najbolje opisao Arslanagića:« Suhonjav dječačić iz Dervente igra odbojku, košarku, nogomet, a postao je prvi rukometni vratar države, Europe, svijeta… Godinama sam pratio Arslanagića na utakmicama prvenstava bivše Jugoslavije, međunarodnim utakmicama, utakmicama reprezentacije . Nadjevali smo mu svakakve nazive : « Div sa sedam ruku », « Vratar hobotnica », « Čarobnjak među stativama », « Gutač sedmeraca », a on je uvijek bio i ostao onako ogroman, naoko « opasan », dobroćudni, nasmiješeni div, društven, prijatelj, spreman za razgovor, za šalu, ali i osjetljiv ako bi mu nešto učinili nažao. »

Kakav je to golman bio... trebalo je pronaći put do mreže.

Arslanagić je debitovao za reprezentaciju Jugoslavije sa 25 godina i to  1969.  godine u Ljubljani na utakmici Jugoslavija – SR Njemačka, a samo godinu dana kasnije osvaja i prvu svjetsku medalju: « Nikada to neću zaboraviti : 6. ožujak 1970. godine. Utakmica za brončanu medalju na svjetskom prvenstvu s Danskom. Rezultat 29:12, prva svjetska medalja rukometaša. Na našem golu Ako Abas Arslanagić, pred njim danski rukometaš Andersen izvodi sedmi sedmerac za Dansku. Prije toga Ako je već odbranio pet! Andersen, blijed ko krpa, zamahne i od straha mu ispadne lopta iz ruke. Šesti sedmerac neiskorišten» (Reno Vinek, urednik “Sportskih novosti”).

U jednom od sportskih izvještaja posvećenim našem najboljem golmanu, pronalazim i komentar sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1970. godine: « Junak je naš golman Abas Arslanagić. Bilo je to njegovo veče. Bila je to noć Akinog najvećeg majstorstva. Branio je veličanstveno. I moguće i nemoguće. Aplauzi su u plotunima stizali sa prepunih tribina. U izvještaju sa utakmice, pored imena našeg golmana, umjesto ocjene stajala je kratka konstatacija : izvan kategorije (de luxe). » 

Prvu zlatnu olimpijsku medalju u dvoranskom rukometu osvojila je reprezentacija Jugoslavije, a u izvještaju sa utakmice je zabilježeno i ovo: (R. Vinek, „SN“): « Bilo je to u Minhenu, u finalu olimpijskog turnira…. Na velikom dvoboju, jedan prema drugom, po šesti put, stajali su naš golman Arslanagić i iskusni Beneš. Trenutak koncentracije i šut. Snažan, precizan i čini se neobranjiv. Ali, ne… Naš korpulentni golman izvio se koliko je dug i širok, lopta ga pogađa i kratko se odbija, ponovo do Beneša. Novi šut iz jezive blizine, ali vraga. Ako ponovo čini čudo, odbija loptu nogom. Od šest izvedenih sedmeraca samo je jedna lopta završila u Akinoj mreži. Poslije utakmice, najbolji česki igrač Satrap je doslovice rekao: “Znao sam da je Arslanagić sjajan golman. Ali da je baš toliki “đavo na golu” – nisam vjerovao.”

Par mjeseci poslije Olimpijade, intervjuišući najboljeg golmana svijeta za„Plavi vjesnik“ (decembar 1972.), novinar A. Ravlić bilježi i ovo:  „Zamolio sam ga da mi ispriča kakvu zgodu svježijeg datuma. Spomenuo mi je zgodu vezanu za male Dervenćane, njegove zemljake. Oni su poslije Olimpijade u Minhenu izmislili novu igru: „Igrajmo se Abasa!“. Ta igra malih Dervenćana sastoji se tako što jedan od njih oponaša najboljeg golmana svijeta, a drugi pucaju iz svih pozicija, dakako loptom, unedogled“.

Na pobjedničkom postolju na Olimpijadi u Minhenu 1972. godine.

Na prijemu kod maršala Tita nako osvojene prve zlatne medalje u istoriji dvoranskog rukometa.

Ako je sa Borcem osvojio sve što se moglo u klupskom rukometu. Bili su i prvaci Evrope.

Arslanagić i Popović u reprezentaciji Svijeta.

Pamtim vrijeme kada je Ako preuzeo “Bosnamontažu”, uveo je iz Republičke u saveznu ligu, stvorivši od Prijedorčana veliki tim. Tada je vodio Prijedorčane sa klupe, a po potrebi povremeno bi stao i na gol. Iz tog perioda, u članku iz banjalučkog „Glasa“ (1980. godina)  pod naslovom  “Ko zna–zna”, zapisano je i ovo :  „Arslanagić, trener rukometaša Bosnamontaže iz Prijedora, vodeći uspješno ekipu iz republičke lige u Prvu ligu - zapad, u susretu sa Potisjem iz Ade, stao je na gol. Branio je u stilu onih slavnih dana kada je ponio epitet najboljeg golmana na svijetu. Rezultat je na poluvremenu glasio 15:12 za goste, a na kraju, poslije Akinih odbrana sedam sedmeraca i nekoliko uspješnih intervencija, utakmica je završena pobjedom, 26:23 za Prijedorčane.”

Vidi se iz priloženog da je Arslanagić iz Dervente, nije valjda iz Doboja.

Volio je bijelu boju dresa i trenerke s brojem 12. Ostaće zabilježeno da je Ako kao golman postigao 18 golova za Borac i jedan za reprezentaciju Jugoslavije (s gola na gol). Za Vladu Štencla bio je i ostao najbolji svjetski čuvar mreže svih vremena.

Jedan je bio Abas Arslanagić, « kralj penala, div sa sedam ruku ».