Naša je ulica bila pravi rasadnik rukometnih talenata, kasnije i uspješnih
igrača, ali sportska biografija nastarijeg od braće Memić je nešto čime smo se
svi ponosili. Njegove smo reprezentativne nastupe pratili sa velikom pažnjom, a
uspjehe zajednički proslavljali. I sada, kao da čujem onaj njegov prepoznatljivi,
tihi zvižduk kojim bi me dozivao kad bi prolazio ispod mog balkona. Kuća braće
Memić bila je u sokaku koji je vodio od igrališta prema stanici. U ovom, nadasve,
prijatnom domu, kojeg su vrijedne ruke teta Raske držale uvijek urednim, svi su
nailazili na srdačan doček. Rukomet je često bio temom razgovora u ovoj kući, a
jedan od neizostavnih sugovornika i redovni gost bio je i Spaho. Kod Šepe smo
redovno gledali prijenose rukometnih utakmica. Toliko smo bili pasionirani i
skoncentrisani na ovaj sport da nam je zimi bilo teško sići i po drva u podrum,
već bi telefonirali u ćevabdžinicu da Frentera dođe i uznese drva. U to vrijeme
posebno popularan klub je bio Metaloplastika, a mi smo pratili svaki pokret igrača
i komentarisali akcije. Iza nas je počesto ostajala gomila suđa, kojeg smo
primjetili samo kada bi se oglasila Šepina mama koja je bila uz sudoper: „Moj Muhamede, lijen si ti, nećeš da trčiš za loptom kao
onaj Mile (Isaković)”. Da i majke znaju da pogriješe pokazao je poziv šabačkog
prvaka koji je, nekoliko dana kasnije, stigao na adresu njenog sina.
Ovaj poziv je stigao u pravo
vrijeme, jer je Šepo već tada po kvalitetu odskakao u ekipi Dervente. Njegovi golovi su se knjižili dvocifrenim
brojevima, imao je brzinu i tehniku velikog igrača. Obožavao je prodavati golmanima
„frljoke”, „suhe listove”, „lažnjake” i
ostale finte i vidjelo se da je već prerastao nivo tadašnje derventske ekipe. Uvijek
vedar, društven, smiren, a pokatkad malo
i nemaran (znao je čak da prespava prvi čas kada je išao u školu u popodnevnu
smjenu), ali je na sportskom terenu bio ozbiljan, vrijedan i redovan na treninzima.
A izvan terena uvijek spreman na šalu, naročito sa oružarom Nulom. Posebno je vrebao
momenat da ga uštine za obraze nepuštajući, dok je ovaj u rukama držao punu tacnu osvježavajućeg pića pripremljenog
za igrače poslije treninga.
U ulici je svima bilo drago kada je otišao u Šabac, pratili smo ga redovno i
slavili njegove uspjehe, ali nam je i nedostajao u društvu. Međutim, koristio je slobodne dane pa bi navraćao
u Derventu sa igračima Metaloplastike... i obično bi skoknuli na piće na Babino
Brdo. Voljeli smo slušati kad nam je pričao kako se trenira u velikom klubu -
Metaloplastici, naročito kako ga je „pod kontrolu” uzeo
čuveni trener Jezda Stanković. I dalje mu je teško padalo rano ustajanje i
odlazak na trenig, ali nije mogao da se izvuče, jer je Jezda bio na svakom
koraku da ga opomene: „Dečko, nema zezanja, ima da treniraš!”. U
Metaloplastici je igrao na poziciji desnog krila i svojim odličnim igrama je
osigurao status prvotimca u onoj čuvenoj ekipi sa Bašićem, Isakovićem,
Vujovićem, Kuzmanovskim, Portnerom, Vukovićem... Puno godina kasnije imao sam
priliku da se sretnem sa trenerom Stankovićem, koji je u Liježu vodio jednu
prvoligašku ekipu. I poče priča o belgijskom rukometu, poređenju sa našim
rukometom, pa o slavnoj ekipi Metaloplastike. Rekoh mu da mi je Memić veliki
prijatelj i prvi komšija. Izmami mu to osmijeh i reče: „Mema... dobar je to dečko bio i odličan igrač...” i poče
da prebire svoja sjećanja. A meni drago što je momak iz naše ulice ostao u
lijepom sjećanju ovom priznatom rukometnom stručnjaku.
Dobre igre Memića su dovele i do
dresa Omladinske reprezentacije Jugoslavije, sa kojom postaje svjetski šampion u
Portugalu, 1981. godine. Bilo je to prvo zlatno odličje zlatnog momka iz naše
ulice. U pripremnoj utakmici za pomenuto svjetsko prvenstvo juniorska
reprezentacija, pod vođstvom Ake Arslanagića, odigrala je pripremnu utakmicu protiv
RK Dervente. Imao sam čast da, pred oko hiljadu derventskih ljubitelja rukometa,
zajedno sa Petrom Andrićem odsudim ovu interesantnu utakmicu, koja je završena
rezultatom 28:20 za reprezentaciju, a Šepo
je tada postigao dva gola.
Memić ubrzo dres omladinskog reprezentativca
zamjenjuje seniorskim i sa
reprezentacijom Jugoslavije osvaja prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu u
Švicarskoj 1986. godine, gdje je selektoru Živkoviću asistirao Arslanagić. Još
jedno zlato momku iz naše ulice. Pamtiće se, kao nezaboravna, ekipa koja je u Cirihu na maestralan
način demonstrirala vrhunski rukomet, osvojivši titulu najboljih na svijetu:
Arnautović, Bašić, Cvetković, Elezović, Grubić, Holpert, Isaković, Memić,
Mladenović, Rnić, Vuković, Mrkonja, Portner i Saračević.
Trećom medaljom, ovaj put bronzanom,
okitiće se naš Mema na Olimpijadi 1988.
godine u Seulu, kao i dva derventska trenera: selektor Abas Arslanagić i pomoćnik
Josip Glavaš. Bronzanom medaljom okitili su se još i: Bašić, Velić, Pušnik,
Rnić, Kuzmanovski, Načinović, Holpert, Vujović, Portner, Smajlagić, Perkovac,
Puc, Saračević i Jarak. Muhamed Memić odigrao je 90
utakmica za reprezentaciju Jugoslavije i postigao 107 golova. U ćevabdžinici
njegovog oca Age proslavljali smo sve njegove medalje, sretni i ponosni na reprezentativca
iz naše ulice.
U jesen 1981. godine iz Šapca je prešao
u dobojsku Slogu, koju je trenirao Glavaš i godinama bio njen najbolji igrač i
strijelac. Već prve prvoligaške sezone dobojski klub, predvođen ljevorukim Memićem,
osvaja treće mjesto u prvenstvu Jugoslavije. Nedjeljom, kasno uveče mi bi na parkingu ispred „Bosne” čekali kamion sa štampom iz Zagreba, pa bi od
šofera tražili „Sportske novosti” samo da pročitamo kako je
Šepo igrao i koliko golova je dao. Toliko nas je bio navikao na velike brojeve ispisane
pored njegovog imena, da nam se znalo omaknuti: „Ovaj put samo osam golova”, pa bi se poslije slatko
nasmijali našoj „skromnosti”.
Na 12. Mediteranskim igrama 1993.
godine u Montpellier (Francuska) po prvi put je učestvovala muška rukometna reprezentacija
BiH, a njene boje je branio i Muhamed Memić. Svoju vrlo uspješnu karijeru Mema
je završio u Španiji, gdje je igračku karijeru
zamijenio trenerskom.
Posljednjih godina redovno se viđamo
na skupovima veterana RK Derventa. Koristimo te dane za druženja, evociranje
uspomena, kako onih sportskih, tako i onih iz naše mladosti. Njegova uspješna
karijera je dokazala da „tiha voda brijeg valja”,
ali ga uspjesi nisu promjenili. Ostao je isti onakav kakvog ga i pamtimo: vedar,
prijatnan i izuzetno društven, jednostavno - momak iz naše ulice.
Nema komentara:
Objavi komentar