21.4.09

Reprezentativac iz naše ulice

Naša ulica bila je pravi rasadnik rukometnih talenata, kasnije i uspješnih igrača, ali sportska biografija nastarijeg od braće Memić je nešto našto smo svi bili ponosni i  čije smo reprezentativne nastupe pratili sa velikom pažnjom, a uspjehe zajednički proslavljali. I sada, kao da osluškujem onaj njegov prepoznatljivi, tihi zvižduk kojim bi me dozivao kad bi prolazio ispod mog balkona. Kuća braće Memića bile je u sokaku koji je vodio od igrališta prema stanici. Prijatni dom, otvoren za sve,  kojeg su vrijedne ruke teta Raske držale uvijek urednim, gdje su svi bili srdačno dočekivani. Rukomet je često bio temom razgovora u ovoj kući, a jedan od neizostavnih sugovornika i redovni gost, bio je i Spaho. Kod Šepe smo redovno gledali prijenose rukometnih utakmica. Toliko smo bili pasionirani i skoncentrisani na ovaj sport da je zimi bilo teško sići i po drva u podrum, već bi telefonirali u ćevabdžinicu da Frentera dođe i uznese drva. U to vrijeme, posebno popularan klub je bio Metaloplastika, a mi smo pratili svaki pokret igrača i komentarisali akcije. Iza nas je ostajala gomila suđa, kojeg smo primjetili samo kada bi se oglasila Šepina mama koja je bila uz sudoper: Moj Muhamede, lijen si ti, nećeš da trčiš za loptom kao onaj Mile (Isaković)”. Da i majke znaju da pogriješe, pokazao je poziv šabačkog prvaka koji je nekoliko dana kasnije stigao na adresu njenog sina.   
            Ovaj poziv je stigao u pravo vrijeme, jer je Šepo već tada, po kvalitetu, odskakao u ekipi Dervente.  Njegovi golovi su se knjižili dvocifrenim brojevima, imao je brzinu i tehniku velikog igrača (obožavao je prodavati golmanima frljoke”, suhe listove”, lažnjake i ostale finte) i vidjelo se da je već prerastao nivo tadašnje derventske ekipe. Uvijek vedar, društven, smiren,  a ponekad malo i nemaran (znao je čak da prespava prvi čas kada je išao u školu u popodnevnu smjenu), ali je na sportskom terenu bio vrlo ozbiljan, vrijedan i redovan na treninzima. A izvan terena uvijek spreman na šalu, naročito sa oružarom Nulom. Posebno je vrebao momenat da ga uštine za obraze, nepuštajući, dok je ovaj u rukama držao  punu tacnu osvježavajućeg pića pripremljenog za igrače poslije treninga.
            U ulici na je svima bilo drago kada je  otišao u Šabac, pratili smo ga redovno i slavili njegove uspjehe, ali nam je i nedostajao u društvu.  Međutim, koristio je slobodne dane, pa bi navraćao Derventu sa Vujom, Vukovićem, Novakovićem... i obično bi skoknuli na piće na Babino Brdo. Voljeli smo slušati kad nam je pričao kako se trenira u velikom klubu - Metaloplastici, naročito kako ga je pod kontrolu uzeo čuveni trener Jezda Stanković. I dalje mu je teško padalo rano ustajanje i odlazak na trenig, ali nije mogao da se izvuče, jer je Jezda bio na svakom koraku da ga opomene: Dečko, nema zezanja, ima da treniraš”. U Metaloplastici je igrao na poziciji desnog krila i svojim odličnim igrama je osigurao status prvotimca, u onoj čuvenoj ekipi sa Bašićem, Isakovićem, Vujovićem, Kuzmanovskim, Portnerom, Vukovićem... Puno godina kasnije, imao sam priliku da se sretnem sa trenerom Stankovićem, koji je u Liježu vodio jednu prvoligašku ekipu. I poče priča o belgijskom rukometu, poređenju sa našim rukometom, pa o slavnoj ekipi Metaloplastike. Rekoh mu da mi je Memić veliki prijatelj i prvi komšija. Izmami mu to osmijeh na lice i reče: Mema... dobar je to dečko bio i odličan igrač...” i poče da prebire svoja sjećanja. A meni drago što je momak iz naše ulice ostao u lijepom sjećanju ovom priznatom rukometnom stručnjaku.
            Dobre igre Memića su dovele su i do dresa Omladinske reprezentacije Jugoslavije, sa kojom postaje svjetski šampion u Portugalu, 1981. godine. Bilo je to prvo zlatno odličje, zlatnog momka iz naše ulice. U pripremnoj utakmici za pomenuto svjetsko prvenstvo, juniorska reprezentacija pod vođstvom Ake Arslanagića odigrala je pripremnu utakmicu protiv RK Dervente. Imao sam čast da, pred oko 1000 derventskih ljubitelja rukometa, zajedno sa Petrom Andrićem odsudim ovu interesantnu utakmicu, koja je završena rezultatom 28:20 za reprezentaciju, a Šepo  je tada postigao dva gola.
            Memić ubrzo dres omladinskog reprezentativca zamjenjuje  seniorskim i sa reprezentacijom Jugoslavije osvaja prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1986. godine, gdje je selektoru Živkoviću asistirao Arslanagić. Još jedno zlato momku iz naše ulice. Pamtiće se kao  nezaboravna, ekipa koja je u Cirihu na maestralan način demonstrirala vrhunski rukomet, osvojivši titulu najboljeg na svijetu: Arnautović, Bašić, Cvetković, Elezović, Grubić, Holpert, Isaković, Memić, Mladenović, Rnić, Vuković, Mrkonja, Portner i Saračević.
            Trećom medaljom, ovaj put bronzanom, okitiće se naš Mema na Olimpijadi  1988. godine u Seulu, kao i dva derventska trenera: selektor Abas Arslanagić i pomoćnik Josip Glavaš. Bronzanom medaljom okitili su se još i: Bašić, Velić, Pušnik, Rnić, Kuzmanovski, Načinović, Holpert, Vujović, Portner, Smajlagić, Perkovac, Puc, Saračević i Jarak.
            Muhamed Memić odigrao je 90 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije i postigao 107 golova. U ćevabdžinici njegovog oca Age proslavljali smo sve njegove medalje, sretni kao da su naše.
            U jesen 1981. godine, iz Šapca je prešao u dobojsku Slogu, koju je trenirao Glavaš,  i godinama bio njen najbolji igrač i strijelac. Već prve prvoligaške sezone, dobojski klub predvođen lijevorukim Memicem osvaja treće mjesto u prvenstvu Jugoslavije. Nedjeljom, kasno uveče, mi  bi na parkingu ispred Bosne” čekali kamion sa štampom iz Zagreba, da bi od šofera tražili Sportske novosti”, samo da pročitamo kako je Šepo igrao i koliko golova je dao. Toliko nas je bio navikao na velike brojeve ispisane pored njegovog imena, da nam se znalo omaknuti: Ovaj put samo osam golova” , pa bi se poslije slatko nasmijali našoj “skromnosti”.
            Svoju vrlo uspješnu karijeru Šepo je završio u  Španiji, gdje je igračku karijeru zamijenio trenerskom. Na 12. Mediteranskim igrama 1993. godine u Montpellier (Francuska), po prvi put je učestvovala muška rukometna reprezentacija BiH, a njene boje je branio i Muhamed Memić.

            Posljednjih godina, redovno se viđamo na skupovima veterana RK Derventa Koristimo te dane za druženja, evociranje uspomena, kako onih sportskih, tako i onih iz nasih mladalačkih dana. A reprezentativac iznaše  ulice, ostao je isti kakvog ga i pamtimo: uvijek vedra, prijatna i društvena osoba, čija uspješna karijera je dokazala da tiha voda brijeg  valja”.

Slika za antologiju: brončana medalja na Olimpijadi u Seulu 1988. za tri Dervenćanina: Arslanagić, Glavaš i Memić.


Derventa – Crvena Hvijezda Bratislava 26:25. Memić je tada igrao za Derventu, a ja sam sudio tu utakmicu (1979 godine).

Nema komentara:

Objavi komentar