Već četvrtu godinu zaredom, posljednjeg vikenda u mjesecu julu, veterani derventskog rukometa okupljaju se na starim, derventskim sportskim terenima (rukometnom igralištu i dvorani SŠC-a), kako zbog toga da bi pokazali da još nisu zaboravili baratati s rukometnom loptom, ali i zbog toga da bi se ponovo sreli sa svojim nekadašnjim suigračima i publikom koja ih je uvijek nesebično bodrila.
Prvi takav susret derventskih rukometaša održan na poznatom Partizanovom igralištu, 2005. godine, a izlazak na teren praćen je izvođenjem derventske himne, uz zvuke harmonike: « Kad pogledam sa Rabića, vidim divan grad… ».
2006. godina: derventski rukometaši ponovo na okupu, samo godinu dana stariji.
2007. godina: utakmica rukometnih veterana odigrana je u sportskoj dvorani.
Snimak za arhivu - sa prošlogodišnje utakmice rukometaša. Iako cilj julskih sportskih susreta nije bio da se pobjedi, već da bude u duhu Coubertin-a: “važno je učestvovati” – pobjeda je, ipak, postignuta: tradicija nije prekinuta i već četvrto ljeto odziv nekadašnjih derventskih rukometaša je sve masoviniji.
Profesor Huso Jusufbegović je stvorio mnoge generacije derventskih rukometaša. I po stare dane, ostao je aktivan kao glavni inicijator ponovnog okupljanja derventskih sportaša.
Kao nekad, utakmice na Partizanovom igralištu praćene su uz podršku velikog broja Dervenćana.
Detalj sa utakmice u sportskoj dvorani.
Pred sportskom dvoranom po završetku utakmice.
Sa legendama derventskog rukometa, sada trenerima: Arslanagićem i Andelijom.
Braco Nešić i Nihad Bandić bili su među najstarijim učesnicima.
Nekad su «palili i žarili» rukometnim terenima, ali su i sada uspješni kao veterani: Lupić, Elezović, Pudić i Bandić.
Pogled na Partizanovo igralište kroz ožiljak od gelera.
Nekad će, vjerovatno, ova rupa nestati i zamijeniti je nova ograda, al’ “rupu u mojoj duši”, kroz koju gledam na igralište, nikada niko neće moći zakrpiti. Ljeto je prilika da u Derventi sretnem mnoge koji su trčali za loptom po ovom istom igralištu, samo… nikad više Sutka, Tulu, Fambala, Duleta, Emu, Pericu, Batana, Edu, Žabu …
Pogled na Partizanovo igralište kroz ožiljak od gelera.
Nekad će, vjerovatno, ova rupa nestati i zamijeniti je nova ograda, al’ “rupu u mojoj duši”, kroz koju gledam na igralište, nikada niko neće moći zakrpiti. Ljeto je prilika da u Derventi sretnem mnoge koji su trčali za loptom po ovom istom igralištu, samo… nikad više Sutka, Tulu, Fambala, Duleta, Emu, Pericu, Batana, Edu, Žabu …
Nema komentara:
Objavi komentar