Prkos kuća

Bilo je u našem gradu građevina koje su se često nalazile na slikama i, posebno, na razgledincama (od lijepih austrougarskih zdanja, škole, vjerskih objekata, čardaka, Lovačke kuće, Staklenika...), ali nekako najoriginalnija i najtipičnija derventska građevina bila je Prkos kuća. Nisam upamtio Prkos kuću, ali sam čuo storiju o njoj i vidio je na nekim starim fotografijama. Čak i onda kada je više nije bilo, Dervenćani imali su običaj reći: „tamo kod Prkos kuće“, a ova neobična građevina je derventskim slikarima bila omiljeni motiv.

Bilo je na našim balkanskim prostorima još prkos, odnosno inat kuća, ali nijedna nije bila baš tako prkosna i neobična kao ova naša, derventska. Neobičnog oblika, originalnog stila, markantna, napravljena na mjestu koje je više nego prkosno, ova građevina je ujedno odražavala i duh jednog vremena, mentalitet jedne čaršije. Onima koji ne znaju u cjelosti priču o tome kako je nastala Prkos kuća, prenijeću šta je o njoj napisao, u svojoj knjizi, Nedžmudin Alagić. Interesantna priča, mogu slobodno reći i derventska legenda, koja ne bi smjela da padne u zaborav.

U gornjem dijelu grada živjele su dvije poznate begovske porodice: Begović i Alibegović, potomci posljednjih bosanskih kapetana. Hadži Jusufbeg je bio potomak posljednjeg derventskog kapetana Mahmutbega, a Hadži Hrustembeg bega Alibega, po kojem su Alibegovići dobili prezime. Jedan dio ove porodice živio je u Bosanskom Kobašu, a drugi se naselio u Derventi.

Begovići su imali velki posjed u Gornjoj i Donjoj Lupljanici i u gradu znatan broj zgrada, u to vrijeme modernih kuća za stanovanje i poslovnih prostorija. Postojala je porodicna kuća Begovića izrađena od klesanog kamena, a na ulazu u dvorište je bila kamena stolica koja je imala oblik srednjovjekovnih prestolja plemićkih velmoža. Na ovoj stolici je često sjedio Hadži Jusufbeg u slobodnom vremenu, odmarao se i promatrao prolaznike. Hadži Hrustembeg je imao posjed u selu Raščići. Bavio se i trgovinom na veliko i imao dobre trgovinske odnose sa poznatim firmama u Sarajevu, Zagrebu, Beču i Trstu. U neposrednoj blizini kuće Begovića imajo je veliku porodicnu kuću u kojoj je bila trgovina, a uz kuću i bližu okolinu postojale su magaze sa gvozdenim vratima, u kojima je smještena roba i otkupljena pšenica i druge žitarice.

Porodice Begović i Alibegović su življele u slozi i prijateljstvu, posjećivali su se i provodili zajedno ramazanske večeri, dolazili na bajramske praznike. Međutim, jednog dana sve je počelo da se zapliće, prijateljski odnosi su počeli da se hlade, nije više bilo sastanaka ni zajedničkih razgovora i eglena, izostale su i posjete između muških i ženskih članova porodice. Uzrok je bila kuća koju je počeo da gradi Hadži Hrustembeg na prostoru između svoje kuće i kuće Begovića.

Jednog dana došao je Hadži Jusufbeg u trgovinu Hadži Hrustambega i bez selama ljutito rekao: - Hadžihrustanbeže, nemoj da otvaraš prozore prema mojoj kući, ako budu prozori sa moje strane kuće, tvoji ukućani će vidjeti šta se radi u mojoj kući, vidjeće i žensku čeljad.

- Ja gradim kuću prema projektu, ako su u projektu predviđeni prozori prema tvojoj kući, tako će i biti.

- Čekaću da se kuća završi, pa ako budu prozori prema mojoj kući, ja ću tebi napraviti isto što i ti meni praviš.

Izašao je bez pozdrava, ali je zalupio vratima. Iako su bili susjedi, članovi njihovih porodica nisu se pozdravljali. Hadži Jusufbeg, kad bi sjedio na stolici ispred kuće, okrenuo bi leđa prema Hadži Hrustanbegu, a i ovaj prema njemu. Nisu više išli u istu džamiju na molitvu. Hadži Jusufbeg je išao u Gornjačku džamiju, a Hadži Hrustanbeg u Gradsku džamiju.

Ova svađa trajala je dugo vremena i prenosila se s koljena na koljeno. Da su ove porodice živjele na selu, put izmedju njihovih kuća bi zarastao u travu. Dugo je Hadži Jusufbeg smišljao kako da učini susjedu istu ili sličnu neugodnost i smislio da na praznom prostoru između dvije ulice, nasuprot kuće Hadzi Hrustanbega, izgradi kuću na sprat iz koje se može vidjeti šta se radi u kući susjeda.

Hadži Jusufbeg je kod jednog poznatog projektanta naručio projekat kuće na sprat iz koje će moći da se vide sve sudjedove prostorije i ko se kreće u kući. Kada je kuća bila gotova, poručio je Hadži Hrustanbegu da sad on i ostalo muško osoblje mogu da vide njegovu hanumu kada klanja. Netrepeljivost između porodice je još više rasla, a Hadži Hrustanbeg je morao na prozore da stavi drvene mušebke kako bi osigurao mir u svojoj kući. Hadži Jusufbeg je zgradu poklonio Vakufu u Derventi.

Zgrada je bila jednospratnica, gradjena u “Ka und Ka stilu” i uklapala se u stil zgrade općinskog poglavarstva, koja je bila u pseudoarapskom stilu. Čelo zgrade je imalo ovalni oblik, velike prozore i dva ulaza, jedan sa ulice nasuprot kuće Alibegovića, a drugi prema zgradi općinskog poglavarstva. U prizemlju su bile dvije prostorije za smještaj Vakufsko-mearifskog povjerenistva i wc. Prostorije su bile velike i svijetle i pogodne za rad službenika. Kasnije, Vakuf je prostoriju koja je imala poseban ulaz izdao za gradsku kafanu. Tu kafanu dugo vremena je držao poznati kafedžija Huso Kic.

Na spratu su bile dvije učionice u kojima je bio smješten mekteb za mušku i žensku djecu. U mektebu se učila vjerska pouka i nakon završetka dva razreda mekteba djeca su se upisivala u osnovnu školu. Smatralo se da je nužno da muslimanska djeca u mektebu uče arapsko pismo, tzv. Arebicu i prepremaju se za učenje Kur’ana i osnovnih elemenata islamske vjere.

Prkos kuća, koja je dugo vremena bila simbol Dervente i nalazila se na mnogim razglednicama i drugim ilustracijama, ali bez objašnjenja kako je nastao ovaj spomenik prošlosti, nestala je kako je i nastala – iz inata. Gradska skupština u Derventi je 1956. godine odlučila da izradi urbanistički plan grada i posao je povjeren Republičkom urbanističkom zavodu u Sarajevu. Po zamisli projektanata, u gradu je trebalo porušiti Prkos kuću i katoličku crkvu da bi gradsko jezgro dobilo pravilnu liniju.

Na intervenciju župnika Franje Momčilovića, urbanisti su odustali od rušenja katoličke crkve.

Jedni su se zalagali da se prihvati rješenje urbanista i da se Prkos kuća ruši, a drugi su bili da se sačuva Prkos kuća kao značajno znamenje društvenih prilika iz prošlosti Dervente. Za rušenje ovog čudnog objekta posebno se zalagao Esadbeg Alibegović, potomak Hadži Hrustanbega. On je smatrao da je Prkos kuća ostatak feudalnih odnosa i da ništa ne treba da posjeća na ta vremena. Kada je počelo rušenje Prkos kuće, mnogi građani su sa sjetom gledali kako nestaje zgrada koja je odražavala, u određenom smislu, simbol stare Dervente i njeno duhovno biće, a mnogi su se sjećali kako su učili prve osnove o islamu iz sufare pisane arebicom. Materijal od zgrade upotrebljen je za dogradju Tvornice obuće.

(N. Alagić: Derventa između dva svjetska rata)