Tokom školske
godine Omladinska ulica je bila mjesto kojim bi se, kao rijeka, slivala mladost prema poznatoj derventskoj školi, koju i danas u srcima nose mnoge generacije derventskih
učenika. I onda kada bi, za duži period, utihnulo školsko zvonce, kada bi
nestala vreva učenika i nastupili topli dani, ponovo bi mladost tekla ovom
ulicom uz rijeku i ponovo bi ona bila... omladinska. Tada bi ova duga, ravna
cesta vodila u susret poznatim kupalištima uz najdražu rijeku. Nažalost, ona će postati samo dio nijeme pustare, što počinje kod starog mosta i završava među divljim rastinjem
koje zaklanja polupana stakla na ostacima nekadašnje fiskulturne sale.
S
prvim stupanjem na vreli asfalt ove ulice počelo bi „muziranje da se snimi” nivo rijeke, jer bi svaki
noćni pljusak mogao da poremeti njen vodostaj . „Mutna k'o oranje” značilo bi odustajanje od
kupanja, a sve ostale varijante bi, manje-više, prolazile.
Sa Omladinske
ulice najbolje su se mogli vidjeti ukrinski mostovi. Još davno,
u Fermanu je zapisano da je prvi most, koji je povezivao obale naselja uz
Ukrinu, napravljen u XVI vijeku. Austrougarska je izgradila most zvani „Starača” kod Vekterhausa, da bi se kasniji graditelji
mostova spuštali nizvodnije. Iznad nekadašnje glavne plaže, Briona,
virili su crni stubovi, ostaci nekadašnjeg drvenog mosta. Prvi betonski most,
onaj čije su žute svjetiljke u vašerskim noćima mamile na hiljade
leptira, dugo godina bio je jedini most u gradu, a napravljen je između
dva svjetska rata.
Stari, drveni most
nisam zapamtio, a već sam bio gimnazijalac kada su gradili novi most. Jednom,
dok smo pecali klenove malo niže stare klaonice, prišao nam je jedan od
injženjera iz grupe koja je došla da ispituje teren gdje se trebao graditi taj
most. Uz ćaskanje, priupitao nas je dokle voda može da izlije prilikom poplava,
jer su mu rekli da se ova, naizgled mirna rijeka, zna itekako povampiriti. Objasnili
smo mu kako Ukrina zna preći i s onu stranu ceste, doći čak i tamo do stepenica
Mustine kuće... a dotični je „ispario” ni ne saslušavši nas,
tražeći vjerovatno ozbiljniji odgovor kod starog ribara, što je nizvodnije od nas varalicom parao mirnu površinu
vode. „Do nasipa, veliš?... Pa, žaba kad se popiša u
Ukrinu voda dođe do nasipa. Vidiš one kuće? Namještaj na tavan dižu kad voda
krene... Nije ti ovo, ba, Miljacka.” – odgovorio mu je pomalo mrzovoljni ribar,
kome je očito smetalo prisustvo dotičnog.
A o ćudima ove
rijeke svjedoči i bosanska narodna pjesma koju je Avdo Buzar opjevao u poznatoj
sevdalinci, a koja je bila jedna od omiljenih pjesama legendarnog derventskog
harmonikaša Fehre:
Moli Boga, Zumro moja,
Da Ukrina dojde,
Da potopi, Zumro moja,
Šine od mašine,
Da napravim, Zumro moja,
Mermer do štacije,
Da mi dragi, Zumro moja,
Po mermeru
dojde!
Posebnu ljepotu Omladinskoj ulici
davale su visoke topole sa obe strane, čije bi zeleno lišće samo ponekad uspio da sakrije oblak iz
čađavog ćire. Kada se ćiro zauvijek odvezao u nepovrat, ostavio je iza sebe
samo nekadašnju štreku, kojom smo mi uglavnom hodali do naše prve stanice –
Templa. Ta česma ostala je, do danas, jedini
svjedok postojanja kompleksa uz nekadašnju lijepu derventsku sinagogu. U
nastavku puta, najteže je bilo preći preko metalne konstrukcije
nekadašnjeg željezničkog mosta, ispod koje se „rugao” prljavi potok zarastao u žaru.
Poslije se put
račvao i dovodio u dilemu: nastaviti cestom za Kalenderovce, nadajući se da vas
neće presresti Autoprevozov autobus i zasuti debelim slojem prašine... ili
skrenuti uskim puteljkom prema rijeci i preći brzak na Ilmanu. Usput, vozeći slalom između
krtičnjaka i baljega trebalo je, pri tom, rastjerivati majicom muhe i obade što dolaze sa krava. A,
istovremeno i izbjegavati ispružene stabljike žare. Ilman je tu, najviše,
ličio na izrovanu mjesečevu površinu, samo prekrivenu niskim rastinjem i
pokojom zakržljalom vrbom koja je izbijala iz mnogobrojnih rovova. I
niko ne bi rekao da je to nekada bilo privlačno mjesto na kojem su Dervenćani
uživali gledajući konjičke utrke, gdje su se
igrale fudbalske i odbojkaške utakmice...
U ljetne dane iz brzaka na kraju plaže virile su, skrivene u mrežastim vrećicama, flaše piva, a iz tranzistora se čula
muzika lokalnih stanica. Patkovača je vrvila kao košnica: na pjeskovitoj plaži,
između prostirki i hrpa naslaganih stvari, trebalo je pronaći put do vode. Momci u „spido” gaćicama, obično, bi razbacivali glavaru, a u
plićaku su djeca nogama pravila zamku ribicama i uz veseli poklič ih
spuštala u bazen ograđen kamenicama. Na suprotnoj strani sa vrba, čije je korjenje
virilo iz bajra, skakale su „ukrinske laste” i u elegantim skokovima ponirale u vodu... a iz duboke vode ispod vrba čulo se ono : „Pri’am ganje”.
Kao da gledam... Barba
Meho iznajmjuje i posljednji čamac, uz popust za zaljubljene, poručujući
kormilaru čamca: „Daj, bolan, vidi da mi onaj sa
sandolinom nije slučajno otiš'o preko Ploča. Ima tri frtalja sata kako se
treb'o vratit”. I nije čak ni završio
rečenicu, hitro se okreće prema pridolazećem veslaču, govoreći: „Isteklo vrijeme, gibaj se na dok!”
U debeloj
hladovini vrbe ekipa poravnila, zamirisa roštilj... dok, malo dalje, na
žaru pucketaju pečenjci. Preko Prcinog Prala, redovno, neko gazi rijeku sa
flašama napunjenim
hladnom vodom na nekoj od omeragićkih pumpi, a usput bar pet njih
se „grebe za samo jedan gutljaj”. Na
plaži se razbacuje remi, anjc, tablići... bacaju se kockice, listaju novine, čitaju ljubavni i vestern romani, knjiga...
Redovno se nađe neko ko će, na vrh plaže, dobro da se
našamponira i onda svi oni nizvodno moraju da izbjegavaju pjenu sa mirisom
koprivinog ili brezovog šampona.
Podalje od plaže i
buke usamljeni ribar zabacuje udicu. Iz trave uz obalu ponekad se oglasi
kreketom žaba, tek toliko, da podsjeti po kome su „Žabari” dobili ime.
Mlađi, kojima više
prija tišina, obično nastavljaju putem što vijuga uz polje zasađeno kukuruzom. Sa obe strane obale nadnijele se nad vodu vrbe i topole, sve do Zlatnog Pijeska. Posebnu
privlačnost ovoj plaži davao je dugački tišak, prilično dubok, gdje se moglo „zaoprave” zaplivati.
Onda, kada bi sunce
krenulo na
počinak, ostavljajući svoj crvenkasti trag za modrim brdima
Motajice, izmoreni od sunca i vode i izgladnjeli, vraćali bi se kući. A, crvenilo na ramenima sve više bi
peckalo. U sumrak, na Rampi, tačna kao po voznom redu, kolona patki polako se gegala ka Hamzinom dvorištu.
Mnoge su godine prošle. Na počinak su otišli i
ćiro i Hamzine patke, pa i štrekom više niko ne ide. Samo voda iz Templa još
uvijek curi. Kap po kap, prosipa se život...
autor teksta © D. Delić Dačo
Nema komentara:
Objavi komentar