Nula

Prije par godina sretoh Obarčanina, nekadašnjeg rukometnog golmana iz Goražda, pred jednu našu utakmicu u Briselu, pa svratismo na kafu. Pokazah mu neke isječke iz sportskih novina, iz vremena kada je on branio za Radnički, a ja im sudio te utakmice.  

U jednom momentu, Adi mi se povjeri: „Znaš šta, nama je najmrže bilo igrati u Derventi. Utakmica nedjeljom u 11 sati i dođemo kasno uveče, mrtvi-umorni od dugog puta. Kad ujutro, u 6 sati, onaj vaš oružar, Nula, pusti muziku preko razglasa i to nas totalno rasturi. Ma, da smo bili banjalučki Borac ne bi vas mogli dobiti”.  

Samo par mjeseci kasnije, sretoh u Liježu trenersku legendu Šjora Praljka i samo što me upita za zdravlje, potapša me po ramenu: „Čujem, bolan, da je Nula negdje blizu u Holandiji, tako bih ga volio vidjeti”. Mnogi iz svijeta rukometa su ga spominjali prilikom susreta.  

A meni drago da smo ostali u kontaktu, jer ja, kao „inventar” rukometnog igrališta i dijete odraslo na Partizanovom, odlično pamtim dan kada je Nula počeo raditi kao ekonom RK Derventa. Njegovim dolaskom stadion je zablistao. Na njemu se više nisu mogli vidjeti ni travka, ni opušak, a mi, djeca iz ulice, ostadosmo  bez vitamina: posječene su zerdelije u međi, iskorjenjene maline, a na sjevernoj strani je popravljena ograda i zatvorene rupe kroz koje smo se provlačili u susjedne avlije po grožđe, šljive, kruške… Odahnuše i posjetioci hotela, jer popravi se prolaz u ogradi kroz koji smo bježali, nakon što bi prozvali nekog ko je ulazio u Hotel Biser. 

Dolaskom novog oružara prestalo je igranje fudbala „na divlje”, a jedinu privilegiju imali su veterani Tekstilca i takmičari radničkih sportskih igrara. Ne mogu reći da je bio strog, ali kada bi se sa svojim „tristaćem” približavao igralištu, kao da smo uhvaćeni u krađi, ispucavali bi loptu preko ograde. Pa, kud koji, preko Muslijine avlije, sve do Rampe. Denis Tarabar je jednom zakasnio. Nula se stvori ispred njega: „Ljut sam k‘o ovca, govori čiji si?”. Denis se zbuni, pa promuca: „Babicin, Babicin” (Denis je svog oca zvao „babica”) i ostade mu taj nadimak i dan-danas.  

Međutim, ubrzo smo postali raja s Nulom. Kad bi naveče navratio u obilazak igrališta, na našu bi molbu palio reflektore, pa bi mi, k‘o fol, tražili loptu koju su rukometaši izgubili na treningu. Kako je igralište noću bilo oaza za zaljubljene koji su voljeli mrak, nastajalo bi ekspresno „dovođenje u red”. ,

Rukometaši su naročito voljeli napitak koji im je Nula spremao kao okrepljenje poslije treninga u zimskom periodu. Svako mu je davao ime po svojoj vlastitoj inspiraciji: abuzenze, fasadeks, himber… Pravio ga je u jednom XXL loncu, miješajući čajeve sa limuntosom i kojekakvim aromatima, jedino su doze bile „odoka”. Bila je to kao preteča Red Bull-a. Na utakmicama je stizao svugdje: od ulaza, pa do svlačionice gdje je dijelio opremu, bio redar, kupio vodu spužvom po kiši, predvodio navijače, navodeći ih da skandiraju za njim: „Ši, ši, Derventa”...

Kada je derventska ekipa igrala na strani, „Ništica” bi ih uvijek pratio pričajući im šale i podižući moral, a oni su ga od milja zvali „Termija”. Profesor Huso Jusufbegović bio je zaslužan da Nula vanredno upiše školu u Gračanici. Na igralištu smo čitali njegov rad iz maternjeg nam jezika, koji je sa uspjehom položio, opisujući kako je sjedio sa igračima u Stakleniku kada se isti zapalio, a on se žrtvovao i kroz plamenove spašavao što se spasiti može. Između ostalog, uspio je spasitii pazar.  Priča je naravno plod mašte, ali ja znam da bi mogla biti istinita, jer je upravo moju porodicu Muhidin izvukao iz ratom zahvaćene Dervente.

         Nije Nula bio aktivan samo u rukometu, već je učestvovao  i u organizaciji ženskih košarkaših utakmica na igralištu. Kao „nepristrasni” spiker komentarisao je u mikrofon: „Još jedan lijepi pogodak naše Ajde i Derventa zasluženo vodi protiv simpatične ekipe iz Zalužana kod Banjaluke”. Čak je znao, pred koncerte, nasmijati i mnoge estradne umjetnike, od Rokera s Moravu do Š. Konjevića.  

Nedjelja, dan kada su se igrale rukometne utakmice, je bila skoro praznični dan u gradu. Počinjalo je već u 6 sati ujutro, kada bi Nula pustio muziku sa razglasa (dvije-tri iste singlice su se vrtile sve do 11 sati). Usput  bi, povremeno, zavrtio i vatrogasnu sirenu istjeravši, tako, na hotelske balkone isprepadane i zbunjene goste. Na jednom od balkona, u zgradama uz igralište, pojavio bi se Muki u gaćama, dok bi s drugog balkona provirila bijela brada Smajička. Na to bi Nula, za kratko, utišao muziku dovikujući mu: „Labude, Labude…”.

Za one vrlo značajne utakmice, a po njemu su gotovo sve bile takve,  Muhidin bi vatrogasnom sirenom i megafonom pozivao ljude, čak i po derventskim selima, da dođu na rukomet. Ni cirkus „Embell Riva” nije imao bolju propagandu.

Ekonomu rukometnog kluba nije nedostajo ni stajlinga, jer je Pejo Lovrić u „Ukrini” dao da mu se sašije odijelo, pa je izgledao poput stjuarta. U klupskoj prostoriji na igralištu, pored pehara i sportskih zastavica, bila je i jedna zastavica specijalno napravljena za njega.

I danas ga se rado sjećaju mnogi igrači koji su dolazili   da igraju za Derventu, jer Nula bi im najčesće bio i šofer (sa  mnogim je, i dan-danas, ostao u kontaktu). Kada je Viki Anušić, nekadašnji  igrač Borca, potpisao za Derventu, poslije ručka na Babinom Brdu, Nula ga je vozio nazad za Banja Luku. Na ulazu u šeher, u Nulinu limuzinu „uletio” je gradski autobus. Zaradi potres mozga i završi u banjalučkoj bolnici gdje ga, uz povlašteni tretman, uze na njegu dr Popović sa svojom ekipom. Naravno, prvi ga posjetiše Ako i derventski rukometaši koji su igrali u Borcu, sokoleći ga: „Hajde, bolan, Ništica, nije tebi ništa”. A i Nula bi se tješio: „Dok sam ja na bolovanju, Dačo će se brinuti za sve”. Jednog nedjeljnog jutra, jedan od pokretnih koševa na igralištu pade mu na nogu i izazva težak prelom. Poslije je uvijek pričao da mu je nogu „sredio Begalov koš”.

A kad su  prestale  utakmica na igralištu, Nula je onaj mikrofon sa igrališta zamijenio, povremeno, s onim na martovskim susretima Dervenćana u Holandiji, gdje bi se, nakon derventske himne „Kad pogledam sa Rabića”, pod njegovim vođstvom skandiralo: „Ši, ši, Derventa”.

Danas, svoje mirne, penzionerske dane Nula provodi na sjeveru Holandije, okružen pažnjom i ljubavlju svoje familije, ponosan na divnu djecu koju je, zajedno sa suprugom, izveo na pravi put. Ma, neka nama Nule i neka njemu nas, jer živjeće tako dugo Derventa i zdrav derventski duh u nama. I nek’ se još dugo, dugo čuje ono: „Ši, ši, Derventa”... 

autor teksta © D. Delić Dačo