„Njih se ne
sjećam, jer ih nikada nisam ni zaboravio, oni stoje trajni i stvarni preda
mnom, neizmjenjeni i živi, jer ne podliježu ni sili zaborava ni magiji
sjećanja, jer sam ih uvijek nosio u sebi, jer nikad nisam ni prestajao da živim
sa njima”. Ivo Andrić
Uloga sporta je da povezuje i obrazuje mlade ljude, a za nas sa rukometnog igrališta
to je bio i način života, jedan vid komunikacije u našem svakodnevnom životu, redovna
fizička aktivnost zahvaljujući kojoj smo ispunjavali naše slobodno vrijeme. Uz njega
smo postajali bolji ljudi, učili šta je timski rad, a kroz sport smo stekli i doživotna
prijateljstva. Imali smo zdrav razvoj, neprestano sticali nova poznanstva, a na
brojnim putovanjima bolje upoznavali svijet oko sebe. Imali smo sreću da smo živjeli
u vrijeme kada savremena tehnologija i elektronika nisu bile uzele maha, pa smo
družeći se i kroz igre gradili iskreno drugarstvo i zdrav sportski duh. Dokazivali
bi smo svoje viteštvo u smiraj dana ganjajući loptu na asfaltu Partizanovog igrališta,
a družili smo se i izvan sportskih terena.
Suad Slijepčević
je bio veoma nadaren sportaš, ali prije svega cijenjen u našem društvu zbog
svoje finoće, širokog obrazovanja i nastojanja da bude svima pri ruci i od pomoći.
U svojoj generaciji vrijedio je za jednog od najperkspertivnijih igrača, zavidne
tehnike i preciznog šuta, a zbog izuzetnog odraza mogao je da, s lakoćom, igra
kako na krilnoj poziciji, tako i na beku. Sredinom sedamdesetih godina dobio je
priznanje pozivom u omladinsku rukometnu reprezentaciju BiH, kada su ostali iz društva
tek započinjali da napreduju u mlađim klupskim selekcijama. Izvan terena, uz
Jozu Pudića, Sutko je bio inicijator mnogih naših druženja: nezaboravne su bile
proslave Prvog maja i kampovanja uz Ukrinu, dočeci Novih godina, a često smo slušali
ploče i igrali remi u hladovini ispod loze uz Sutkovu kuću... Sutko je bio i
inicijator prvog turnira ulica u rukometu u Derventi. Naša ulica je igrala finale
protiv ekipe sa Rampe, koja je bila predvođena izvanrednim Šabom (strastvenim
ribarom i još boljim šuterom) osvojila prvo mjesto pobjedivši ekipu naše ulice
sastavljenu od tada aktivnih rukometaša: Sutko, Jozo, Šepo, Edo, Som, Enes.... Na
proglašenju, tehniko ekipe sa Rampe, Miralem
Šifin, vraća loptu koja im je trebala pripasti
kao pobjedniku turnira i traži da im se dodijeli bombonjera koja je trebala
pripasti drugoplasiranoj ekipi, a koju su još na terenu „spucali u slast”.
Kako su Suada povrede rano udaljile sa rukometnog terena, ostao je uz klub i opredijelio
se za rad sa mladima. Početkom osamdesetih, trener seniora Drago Glavaš mu
ukazuje povjerenje postavljajući ga na mjesto pomoćnog trenera ekipe koja se
takmičila u Međurepubličkoj ligi. Vodiće i jednu veoma uspješnu generaciju pravih,
mladih majstora rukometa (Tarabar, Bodrožić, Mujanić, Barišić, Mašić, Osmanagić
i dr.), ali je rat spriječio da do kraja
pokažu svoje rukometno umijeće.
Sutkov brat Senad, iako je igrao nogomet u Tekstilcu i to u onoj Zoginoj
generaciji, najviše je vremena provodio uz rukometaše. Za rukomet je bio vezan i kao novinar Derventskog
lista i lokalnog radija, komentarišući sportska zbivanja u našem gradu. Batan
je volio čitati, pa je nam je često citirao velike književnike i mislioce. Oduševljavala
nas je i njegova opšta kultura, lakoća pripovjedanja, objektivnost, uz uvijek
njemu svojstvenu notu duhovitosti.
Enes Halilović, bio je oslonac druge ekipe koja se takmičila u Zonskoj ligi
Sjeveroistočne Bosne, a jedno vrijeme je branio i za prvi tim. Ono što je Enesu
nedostajlo bio je samo koji centimetar visine da bi mogao parirati velikim golmanima,
jer sve ostalo je već imao. Nije se plašio ulaziti u šuteve, nepogrešljivo je bacao
kontre, odlično se postavljao pri šutevima sa linije i krila, a njegova „lepeza” izmamljivala
je mnoge aplauze. Enes je poslije branio za
ekipe iz Zborišta i Prnjavora,
koje su se tada takmičile u regionalnoj ligi. Naš Tule je bio svima drag zbog
svoje dobrote i nenametljivosti, u društvu uvijek zabavan, a pamtimo ga kao i velikog
gurmana i nenadmašnog imitatora Tarzana.
Nedžad Huseinović - Fambalo, imao je
urođeni dar za rukomet. Bio je izuzetno talentovan, brz u kontri, lopta mu se prosto
lijepila za ruku, a niko mu nije mogao parirati
na mjestu lijevog krila. Kada bi uskakao iz ugla, odraz bi ga ponio
skoro do golmana, a ciljao je najčešće
visoko, nepogrešivo pogadjajući rašlje. Bio je vrijedan na treninzima, činilo
se da sve vježbe radi sa lakoćom, samo ne baš uvijek redovan i nisu ga puno interesovala
igranja u gostima. Bio je nenametljiv momak, fine naravi. Fambalo je volio da igra
za raju, a njegove uspješne finte i uvijek atraktivni golovi podizali su
publiku na noge.
U vrijeme
kada sam nastupao za drugu ekipu, kapiten naše ekipe bio je Perica Jerković. U
igri je izgarao do posljednjeg atoma snage, srčan i uporan, a izvan terena krasili su ga društvenost i
njemu svojstveni humor. Na treninzima je, uvijek mokrog dresa zbog ponekog
grama viška, često „izbacivajući čikove” uz ogradu, ali uvijek uporan i na čelu
kolone. Kao srednji bek, imao je dobru tehniku
i pregled igre, a u odbrani je bio neprelazan i nije se plašio duela.
Duško Bošković, čestit i drag čovjek, primjer vrijedne i društvene osobe, uz
to i veliki sportaš koji se prema treninzima i utakmicama uvijek odnosio na profesionalan
način. Zbog njegove društvenosti, dobre naravi i svima dragim šalama, svi su ga
voljeli vidjeti u društvu. Zbog svojih izuzetnih golmanskih kvaliteta, bio je interesantan
i drugim ekipama, pa je jedno vrijeme proveo u Zavidovićima i Doboju, ali se
vratio u matični klub i ostao do kraja igračke karijere. Ostaće upamćeno da je
naš Dule svoju golmansku karijeru krunisao i nastupima u Omladinskoj reprezentaciji
Jugoslavije. Poslije aktivnog bavljenja sportom, ostaje pri klubu kao član uprave,
prenosi svoja iskustva i nesebično pomaže klubu, a jedno vrijeme bio je i prvi trener
derventskog drugoligaša.
Sa Emirom Cakićem sam počeo trenirati
rukomet u isto vrijeme, u drugoj ekipi. Emo je bio perspektivan mladi golman,
ali je imao nesreću da bude čuvar mreže baš u vrijeme kada se njegov rođak Neni
nametnuo kao velika golmanska nada. Ostala su brojna sjećanja na naša druženja
sa treninga i utakmica druge ekipe, gdje smo sa rezervne klupe bodrili jedan drugog
kada bi nekog od nas trener pozvao da uđe u igru.
Od svih Memića, Adem - Žaba bio je najveći talenat za sport i najviše je
obećavao kao rukometaš. Njegovi sportski počeci vezani su upravo za rukomet.
Koliko puta je samo nagrađivan aplauzom ovaj slatki mališan kada bi kao „maskota”
prve ekipe istrčao na teren. Poslije će se odlučiti za košarku, gdje je igrao
beka u najjačoj postavi KK Derventa. Međutim, redovno bi navraćao na igralište da
odigramo četveraca ili koji basket. Ostaće mi u sjećanju njegov uvijek
nasmijani, blagi lik bistrih očiju iz kojih su zračili dobrota i poštenje.
Njegov saigrač u košarkaskoj ekipi, poslije i trener, a moj najbolji drug,
Edo Hrustić, uvijek je bio uz rukometaše na treninzima i utakmicama, kad bi mu
to omogućile njegove košarkaske obaveze. Na igralištu nije imao nijednog „neopravdanog
sata”: pratio je mali fudbal, rado bi diskutovao o sportu i razmijenjivao
mišljenja, a i rukomet je odlično poznavao, pa smo neobično cijenili njegovo mišljenje
i savjete. A koliko smo tek kafa popili
skupa, koliko puta smo zajedno gazili Ukrinu u potrazi za klenovima, koliko smo
kilometara ostavili šetajući korzom ili do Babinog Brda, koliko...
Ne mogu da pored njihovih imena stavim ni ono pokojni, ni rahmetli, za mene
su oni besmrtni, dio one lijepe mladosti sa i oko igrališta. I ništa me ne može
spriječiti da, kada sklopim oči, ponovo ih nađem na igralištu, baš tamo gdje smo
najviše vremena provodili skupa. I znam da nisam sam, njihova sudbina boli sve one
koji su ih poznavali. Tu bol vrijeme ne liječi. Ono je samo transformiše u uspomene, u sjećanja, u žal za
uskraćenim radostima, nadanjima. Danas bi bili očevi, djedovi. Učili unuke i
mlade baratati loptom, njegovati ljubav prema sportu i druženju. A nisu im
dali. Otišli su prerano, ostavljajući iza sebe trag svjetlosti kao kad nebo
zvijezdama procvjeta, pa se svjetlost razlije po gradu...
I dan po dan osipa se život
A bol je u meni, vrijeme je ne liječi.
Pa kad sklopim oči i vidim vam lica
Samo suze mogu da pretačem u
riječi.
Damir
Delić
Nema komentara:
Objavi komentar