Derventski festivali rukometa

  U rukometnim krugovima i među poznavaocima ovog sporta, RK Derventa je bio veoma respektovan i ugledan klub. Svi su se divili „našem malom mistu”, koje je na rukometnoj mapi bilo označeno kao pravi rukometni centar i koje je ovom sportu podario mnogo kvalitetnih igrača. Upravo zato što je ovaj grad živio za rukomet, imao je i priliku i čast da ugosti mnoge poznate igrače i ekipe, a publika je mogla da uživa u vrhunskim rukometnim predstavama. 

Dervenćani su imali priliku ugostiti i osvajače zlata u Minhenu 1972.

  Pregledajući statistiku „Word Handball Magazina” mogao sam konstatovati da je Jugoslavija dugo vremena bila najuspješnija svjetska rukometna sila. Prvu zlatnu olimpijsku medalju u dvoranskom rukometu osvojila je upravo ekipa „plavih”. Derventa, kao malo koji grad bivše Jugoslavije, imala je čast da 1973. godine ugosti ovu slavnu reprezentaciju. Predvođeni velikim trenerom Vladom Štenclom, uz legendarnog Ivana Snoja, derventskoj publici predstavili su se: Popović, Lazarević, Horvat, Karalić, Lavrnić, Pokrajac, Rađenović,  Miljak, Arslanagić i drugi zlatni momci.

         U vrijeme kada je Arslanagić bio selektor Juniorske reprezentacije Jugoslavije, ova reprezentacija je, u dva navrata,  odmjerila snagu sa derventskim rukometašima. A meni je pripala čast da sudim te utakmice: oktobra 1981. godine kada je juniorska reprezentacija Jugoslavije pobjedila Derventu 28:20. Bila je to prilika za Dervenćane da na djelu vide buduće velike zvijezde evropskog rukometa: Vujovića, Pušnika, Portnera, Holperta, Saračevića, Anderluha, Kuzmanovskog... Drugi puta, 1987. godine, derventski rukometaši su nadigrani (23:29) od reprezentacije koju su predvodili: Butulija, Obrvan, Brajdić, Načinović, Tomljanović, Kukić, Stoiljković...

N. Popović predvodi "Borac" na Memorijalu D. Andrića.

        Derventa je njegovala tradicionalno dobre sportske odnose sa prvoligašima iz BiH i često su odigravane prijateljske utakmice sa Borcem, Krivajom i Slogom. Ovim ekipama su redovno upućivani i pozivi na veoma kvalitetni Memorijalni turnir „Duško Andrić” koji se tradicionalno održavao u avgustu, u vrijeme kada su se mnoge ekipe uigravale pred početak prvenstva. Prvi memorijalni turnir je održan 1971. godine i od tada je postao tradicionalan. Duško Andrić je bio veoma perspektivni golman RK Derventa, ali  je bolest prekinula njegov mladi život na vrhuncu karijere kada je sportu mogao najviše dati. Andrić se pored rukometa veoma uspješno bavio i stonim tenisom, atletikom i kuglanjem. U klubu i u gradu je bio veoma omiljen i cijenjen kao dobar i plemenit čovjek, drug i svestran sportaš.

Na ovoj reviji rukometa derventska publika je imala priliku da uživa u akcijama: Popovića, Arnautovića, Petkovića, Smajlagića, Elezovića, Saračevića, Kose, Metera, Šegrta, Berbića, Timke, Bartolovića, Mrkonje, Zupka, Suvajca, Halvadžije, Janjuševića i mnogih drugih. Ponekad, u odsustvu neke od ovih ekipa, pozivu bi se odazvali drugoligaši: Iskra, Sloboda, Premium i Slavonija DI. Kako su Dervenćani osvojili prvo mjesto na turniru u Sevnici 1972. godine, naredne godine su im uzvratili gostoprimstvo na derventskom turniru.

Pripala mi je čast da, kao sedamnaestogodišnjak, prvi put učestvujem kao rukometni sudija na ovom turniru 1980. godine. Tada se, poznati derventski savezni rukometni sudija, Bogdan Đurović opraštao od aktivnog suđenja i predao mi je svoj sudijski grb i pištaljku. Poslije sam bio redovan sudionik ovog turnira, koji je uvijek privlačio veliki broj gledalaca na rukometno igralište.

        U istom periodu, samo u par dana razlike, u Doboju je održavan jedan od najjačih klupskih turnira u Evropi. Vrijedi podsjetiti da je i Derventa imala čast učestvovati na turniru davne 1967. godine u konkurenciji Borca, Krivaje i Željezničara iz Doboja, kada se prvi puta igralo pod električnom rasvjetom. 

Uprava derventskog kluba je nastojala da, u vrijeme kada je bio slobodan dan na turniru, dovede neku od ekipa učesnica. Tako su naši rukometaši imali priliku ugostiti ekipe poput: Steaue, višestrukog evropskog prvaka; Dijon, prvaka Francuske, Lugi iz švedskog Lunda i druge renomirane ekipe. Ostale si mi u posebnom sjećanju utakmice koje sam imao čast suditi: 1979. godine  između Dervente i prvaka Čehoslovačke, Črvene Hvijezde (koju je predvodio slavni golman Jan Packa), kao i Bramaka iz Vesprema, prvaka Mađarske i pobjednika dobojskog turnira 1990. godine,  u kojem su igrala i tri ruska reprezentativca, a vodio ih je čuveni sovjetski trener Melnjik

     Ljubitelji sporta u Derventi sjetiće se sigurno i gostovanja seniorskih reprezentacija Italije i Katara, te Juniorske reprezentacije Tunisa. 

Derventa – Reprezentacija Italije

Za vrijeme takmičenja u drugoligaškoj konkurenciji, posebno su bile zanimljive utakmice u kojima je Derventa ugošćavala neku od ekipa koje  bi ispale iz Prve savezne lige. Sjećamo se Partizana iz Bjelovara (Habijanec, Obran, Vidaković, Miloš), Krivaje iz Zavidovića (Meter, Paljar, Bašić, Bartolović, Timko, Dragičević), Dinama iz Pančeva (Obradović, Koković, Šarac, Slavković, Vignjević, Perić), Mehanike iz Metkovića (Veraja, Gabrić, Lovrić, Batinović, Milivojević, Kljako), Potisja iz Ade (Zapletan, Šterbik, Seke), zrenjaninskog Proletera (Rnić, Vasiljević), Jugovića iz Kaća (Novak, Janjić, Dejanović, Vrgović, Jelača, Šarić), Kvarnera, kasnije Zameta, iz Rijeke (Sirotić, Čavlović, Peribonio, Lakić, Načinović, Komucki), Viteksa (Antović, Hurem, Sirčo, Skopljak) itd.

      Derventa se, svojevremeno, takmičila u istoj ligi i sa ekipama koje su kasnije postali veliki klubovi, kao što su Zagreb (Tomljanović, Gudelj, Golec) i Celje (Anderluh, Praznik, Razgor, Selčan, Ivezić, Tomić).             

 Publika je imala priliku da na gostujućoj klupi vidi i mnoga velika trenerska imena: Štencla, Janjića, Praljka, Golića, Goršiča, Seleša, Jankovića, Tomca, Radovića, Červara...

  Rukomet je bio toliko važna „sporedna stvar” za našu čaršiju da smo u nekim našim sugrađanima tražili sličnost sa protivničkim igračima: tako su npr. za Novaka, proćelavog beka iz Kaća, govorili da je „isti naš Vjeko”; jednom su skoro ubjedili nekoga na igralištu da je zenički rukometaš Begovac ustvari „naš električar Fadan”, a sjećam se i da su za golmana Jugovića Čikoša govorili „Vidi ga, isti Harika!” (a kada bi Zijo pucao penal, navijalo se: „Marel Hariku u vuglenku!”).

          Na utakmicama u našem gradu pravdu su dijelile i poznate sudije: Jug-Jeglič, Delalić-Vrhovac, J. Popović-Knežević, Mijakić-Vujnović, Mošnička-Horvat, D. Popović-Malić, Gobo-Deković, Jurić-Zubanović, Sever-Obrenović, Agoč-Laurović, Nikolajević-Kosanović, Garić-Marković, Dreca-Efendić, Šehanović-Dešić..

        Ništa se, ipak, nije moglo uporediti sa derbi utakmicama protiv ekipe Radničkog iz Goražda (Vlajčić, Koso, Jovičić, Savčić, Hurić, Rastoder, Nerić), sa Zenicom (Begovac, Kobilica, Pojskić), Bosnamontažom (Janković, Sladaković, Đozić, Ramljak, Crnalić), Jajcem (Ćuk, Velić, Popaja, Đukić, Halvadžija, Cumbo), legendarnom Bosnom pod vodstvom Šjora Praljka (Fetahagić, Jančić, Maksimović, Jaganjac), Veležom (Avdalović, Zadro, Pehar, Serdarušić, Rezić, Milivojević, Čolović), Slobodom iz Tuzle (Cipurković, Jahić, Nukić) ili prijateljskim odmjerivanjem snaga sa Slogom (Halvadžija, Brkić, Jovović, Stojić, Helić, Matijević, Ferzan)...

          Susreti veterana rukometnog kluba, koji se već deceniju i po održavaju u mjesecu julu, po dinamici rukometa i atmosferi u sali, doduše, ne mogu zamijeniti nekadašnje derventske festivale rukometa, ali probude sjećanja i ožive uspomene na te sportske praznike u našem gradu. Kad na teren istrče bivši mladići, a publika zauzme svoja dobro znana mjesta, kad se oglasi pištaljka i krene akcija, zaigra srce u ritmu rukometa iz onih zlatnih, sedamdesetih i osamdesetih godina.  A mi, sretni da smo bili savremenici tih lijepih i nezaboravih događaja.