Jedna rijeka u mom kraju, najdraža je meni...

Tokom školske godine Omladinska ulica je bila mjesto kojim bi se, kao rijeka, slivala mladost prema poznatoj derventskoj školi, koju i danas u srcima nose mnoge generacije derventskih učenika. I onda kada bi, za duži period, utihnulo školsko zvonce, kada bi nestala vreva učenika i nastupili topli dani, ponovo bi mladost tekla ovom ulicom uz rijeku i ponovo bi ona bila... omladinska. Tada bi ova duga, ravna cesta vodila u susret poznatim kupalištima uz najdražu rijeku. Nažalost, ona će postati samo dio nijeme pustare, što počinje kod   starog mosta i završava među divljim rastinjem koje zaklanja polupana stakla na ostacima nekadašnje fiskulturne sale.   

S prvim stupanjem na vreli asfalt ove ulice počelo bi „muziranje da se snimi” nivo rijeke, jer bi svaki noćni pljusak mogao da poremeti njen vodostaj . „Mutna k'o oranje” značilo bi odustajanje od kupanja, a sve ostale varijante bi, manje-više, prolazile. 

Sa Omladinske ulice najbolje su se mogli vidjeti ukrinski mostovi. Još davno, u Fermanu je zapisano da je prvi most, koji je povezivao obale naselja uz Ukrinu, napravljen u XVI vijeku. Austrougarska je izgradila most zvani „Starača” kod Vekterhausa, da bi se kasniji graditelji mostova  spuštali nizvodnije. Iznad nekadašnje glavne plaže, Briona, virili su crni stubovi, ostaci nekadašnjeg drvenog mosta. Prvi betonski most, onaj čije su žute svjetiljke u  vašerskim noćima  mamile na hiljade leptira, dugo godina bio je jedini most u gradu, a napravljen je  između dva svjetska rata.   

Stari, drveni most nisam zapamtio, a već sam bio gimnazijalac kada su gradili novi most. Jednom, dok smo pecali  klenove malo niže stare klaonice, prišao nam je jedan od injženjera iz grupe koja je došla da ispituje teren gdje se trebao graditi taj most. Uz ćaskanje, priupitao nas je dokle voda može da izlije prilikom poplava, jer su mu rekli da se ova, naizgled mirna rijeka, zna itekako povampiriti. Objasnili smo mu kako Ukrina zna preći i s onu stranu ceste, doći čak i tamo do stepenica Mustine kuće... a dotični je „ispario” ni ne saslušavši nas,  tražeći vjerovatno ozbiljniji odgovor kod starog ribara, što je nizvodnije od nas varalicom parao  mirnu površinu vode.  „Do nasipa, veliš?... Pa, žaba kad se popiša u Ukrinu voda dođe do nasipa. Vidiš one kuće? Namještaj na tavan dižu kad voda krene... Nije ti ovo, ba, Miljacka.” – odgovorio mu je pomalo mrzovoljni ribar, kome je očito smetalo prisustvo dotičnog.

A o ćudima ove rijeke svjedoči i bosanska narodna pjesma koju je Avdo Buzar opjevao u poznatoj sevdalinci, a koja je bila jedna od omiljenih pjesama legendarnog derventskog harmonikaša Fehre:

Moli Boga, Zumro moja,

Da Ukrina dojde,

Da potopi, Zumro moja,

Šine od mašine,

Da napravim, Zumro moja,

Mermer do štacije,

Da mi dragi, Zumro moja,

Po mermeru dojde!

            Posebnu ljepotu Omladinskoj ulici davale su visoke topole sa obe strane, čije bi zeleno lišće samo ponekad uspio da sakrije oblak iz čađavog ćire. Kada se ćiro zauvijek odvezao u nepovrat, ostavio je iza sebe samo nekadašnju štreku, kojom smo mi uglavnom hodali do naše prve stanice – Templa. Ta česma ostala je, do danas,  jedini svjedok postojanja kompleksa uz nekadašnju lijepu derventsku sinagogu. U nastavku puta,  najteže je bilo preći preko metalne konstrukcije nekadašnjeg željezničkog mosta, ispod koje se „rugao” prljavi potok zarastao u žaru.

Poslije se put račvao i dovodio u dilemu: nastaviti cestom za Kalenderovce, nadajući se da vas neće presresti Autoprevozov autobus i zasuti debelim slojem prašine... ili skrenuti uskim puteljkom  prema rijeci i preći brzak na Ilmanu. Usput, vozeći slalom između  krtičnjaka i baljega trebalo je, pri tom,  rastjerivati majicom muhe i obade što dolaze sa krava. A,  istovremeno i izbjegavati ispružene stabljike žare. Ilman je tu, najviše,  ličio na izrovanu mjesečevu površinu, samo prekrivenu niskim rastinjem i pokojom zakržljalom vrbom koja je izbijala iz mnogobrojnih rovova. I niko ne bi rekao da je to nekada bilo privlačno mjesto na kojem su Dervenćani uživali gledajući konjičke utrke, gdje su se igrale fudbalske i odbojkaške utakmice...  

U  ljetne dane iz brzaka na kraju plaže virile su, skrivene u mrežastim vrećicama, flaše piva, a iz tranzistora se čula muzika lokalnih stanica. Patkovača je vrvila kao košnica: na pjeskovitoj plaži, između prostirki i hrpa naslaganih stvari, trebalo je pronaći put do vode. Momci u „spido” gaćicama, obično, bi razbacivali glavaru, a u plićaku su djeca nogama pravila zamku ribicama  i uz veseli poklič ih spuštala u bazen ograđen kamenicama. Na suprotnoj strani sa vrba, čije je korjenje virilo iz bajra,  skakale su „ukrinske laste” i u elegantim skokovima ponirale u vodu... a iz duboke vode ispod vrba čulo se ono : „Pri’am ganje”.

Kao da gledam... Barba Meho iznajmjuje i posljednji čamac, uz popust za zaljubljene,  poručujući kormilaru čamca: „Daj, bolan, vidi da mi  onaj sa sandolinom nije slučajno otiš'o preko Ploča. Ima tri frtalja sata kako se treb'o vratit”.  I nije čak ni završio rečenicu, hitro se okreće prema pridolazećem veslaču, govoreći: „Isteklo vrijeme, gibaj se na dok!” 

U debeloj hladovini vrbe ekipa poravnila,  zamirisa roštilj... dok, malo dalje, na žaru pucketaju pečenjci. Preko Prcinog Prala, redovno, neko gazi rijeku sa flašama napunjenim hladnom vodom na nekoj od omeragićkih pumpi, a usput bar pet njih se „grebe za samo jedan gutljaj”.   Na plaži se razbacuje remi, anjc, tablići... bacaju se kockice, listaju novine, čitaju ljubavni i vestern  romani, knjiga... Redovno se nađe neko ko će, na vrh plaže, dobro da se našamponira i onda svi oni nizvodno moraju da izbjegavaju pjenu  sa mirisom koprivinog ili brezovog šampona.

Podalje od plaže i buke usamljeni ribar zabacuje udicu. Iz trave uz obalu ponekad se oglasi kreketom žaba, tek toliko, da podsjeti po kome su „Žabari” dobili ime.

Mlađi, kojima više prija tišina, obično nastavljaju putem što vijuga uz polje zasađeno kukuruzom. Sa obe strane obale nadnijele se nad vodu vrbe i topole, sve do Zlatnog Pijeska. Posebnu privlačnost ovoj plaži davao je dugački tišak, prilično dubok, gdje se moglo „zaoprave” zaplivati.    

Onda, kada bi sunce krenulo na počinak, ostavljajući svoj crvenkasti trag za modrim brdima Motajice, izmoreni od sunca i vode i izgladnjeli, vraćali bi se kući. A, crvenilo na ramenima sve više bi peckalo. U sumrak, na Rampi, tačna kao po voznom redu, kolona  patki polako se gegala ka Hamzinom dvorištu.  

Mnoge su godine prošle. Na počinak su otišli i ćiro i Hamzine patke, pa i štrekom više niko ne ide. Samo voda iz Templa još uvijek curi. Kap po kap, prosipa se život... 

autor teksta ©  D. Delić Dačo

Derventski rukometaši

Pošto najveći dio ovih priča  pišem po sjećanju i uz dostupnu mi dokumentaciju, svjestan sam da mi se, sigurno, potkrala poneka greška i da sam neko ime izostavio. Naravno, ne sjećam se onih starijih rukometaša pa su tu, vjerovatno i veći propusti. Nadam se da mi neće puno zamjeriti oni koje sam zaboravio u ovom pokušaju da na papir ispišem imena onih koji su rukomet igrali na Partizanovom igralištu i u derventskoj sportskoj dvorani. 

        Ljetnji susreti veterana RK Derventa vraćaju nas svake godine dobrom, starom rukometu. Oni su izuzetna prilika da se podsjetimo onih davnih dana, ljudi i sportskih događaja. Prilika je to da veterani još jednom probaju „prodati” koju fintu, šutirati „šraubom”, da uprkos nabačenim kilogramima istrče do kraja  bar dvije-tri kontre, da se u skoku koji milimetar više odlijepe od asfalta (bar toliko da im se ispod nogu može podvući Derventski list), pa da se izvede koje dodavanje iza glave, k’o fol faulira protivnik „bar za 2 minute” (kako bi se „uhvatilo malo zraka”)… dok im legendarna derventska publika dobacuje s tribina ili aplaudira, kao u ona davna vremena kad se živjelo za rukomet.    

Starijoj generaciji rukometaša, i za koje nisam siguran na kojoj su poziciji igrali, pripadali su: Husein Jusufbegović, braća Božo, Vito i Miro Dodig, Vukelja, Duško Mičić, Anto Bekić Šegi, Behdžet Osmanbegović, Pero Vojnović, Slavko Olujić, Momčilo Momo Gunjak, Drago Simić, Dževad Delić, Drago Čalić, Zlatko Majstorović, Tomo Ravlić, Braco Lalić, Miki Idžaković, Dimitrije Rajković, Zlatko Halepović, Nestor Kostić, Rizo Jusufbegović, Ekrem Hadžović, Enver Pala, Petar Andrić, Stjepan  Čajić, Bogdan Đurović, Enver Porobić, Nikica Merlović, Nusret Džidić, Sejo Mulabegović, Edo Buzadžić, Kruno Šarić, Zlatan Jurkić, Eno Busuladžić, Zdravko Bekić Kavko, Mustafa Mujačić, Mensur Bakalbašić, Ismet Huseinović, Milan Nikolić,  Veljko Jončić, Meho Sejdić...

Golmani:

Dragan Nožica, Abas Arslanagić, Boris Kostić, Duško Andrić, Anto Novokmet, Jasminko Tica, Siniša Golubović, Midhat Alić, Nihad Bandić, Ekrem Jaganjac, Duško Bošković, Nedžad Nakić, Enes Halilović, Evald Milošak, Sead Jegić, Haris Elezović, Berislav Mlinar (Premium), Nebojša Cakić, Predrag Tomas, Boris Andrić, Željko Čegar, Plamenko Barišić, Saša Gros, Alen Talić.

Lijeva krila:

Miki Iđaković, Husedžinović Miralem, Nikola Pavlišin (Borac), Midhat Pipić (Krivaja), Josip Pudić, Nedžad Huseinović, Sado Suljkić, Željko Milovanović, Nedžad Delić, Almir Mujanić, Samir Andelija, Miroslav Mikerević, Kenan Mašić.

Desna krila:

Rato Dodig, Enes Hasičević, Mojika Pesah, Antun Lozert (Slavonija DI), Dobrivoje Čečavac, Muhamed Memić, Đino Grgić ((Premium), Brano Sirovina, Samir Halilović, Goran Živković, Dejan Ćurlik.

Kružni napadači:

Zijo Jusufbegović, Refik Berbić, Edhem Bahtijarević, Nenad Tuzlić (Borac), Mirsad Haurdić, Edin Delić, Željko Nujić, Dragan Jelić (Borac), Dragan Čačić (Sloga), Mehmed Ramadanović, Zenaid Memić, Duško Stanojević, Nedžad Ahmetović, Salih Pala, Dragan Antić, Željko Katavić (Sloga).

Lijevi bekovi:

Mahmut Mujačić, Pero Janjić (Borac), Mlinar Zvonko, Duško Pavlović (Sloga), Viktor Anušić (Borac), Zoran Dokić, Suad Slijepčević, Bogdan Janjušević (Sloga), Slavko Mijatović, Zoran Kajasa (Zenica), Josip Samardžić, Rusmir Lupić, Almir Seferović, Denis Tarabar, Samir Ađulović.

Desni bekovi:

Zvonimir Bjekić Conto, Drago Glavaš, Bogdan Vojnović, Ranko Petrović (Borac), Stevo Sotonica, Branislav Živanić, Živko Kokić, Zijad Lupić, Franjo Pavičić (Slavonija DI), Antonio Samardžić, Vlatko Đurić, Mladen Lazarević, Ljubinko Nović. 

Srednji bekovi:

Josip Glavaš, Sead Omanović, Muriz Alijagić (Borac), Tvrtko Mijatović, Goran Kokić, Senad Baranja (Premium), Željko Rubil (Premium), Naser Beganović, Nebojša Kljajić, Zlatko Kantardžić, Pejo Ravlić, Fehim Jusufbegović, Zdeno Bodrožić. 

Druga ekipa:

Mario Gadža, Vladimir Lazić, Denis Bodić, Vlado Lovrić, Darko Pantić, Šabo Mustafić, Perica Jerković, Emir Cakić, Ivica Soldo, Dražen Jerković, Hilmija Memić, Zoran Sirovina, Goran Kantardžić, Mića Sedlić, Selver Omanović, Damir Delić, Zoran Bodulović, Zdravko Popović, Mehmed Bašić, Nusret Hadžić, Toni Samardžić, Mirza Havić, Zlatko Ereš, Vanja i Slaven Pudić, Zdravko Čečavac, Osman Osmanagić, Vanja Dujaković, Vlado Mačak, Edin Ajkić, Izet Elezović, Samir Avdagić, Dario Đulbić, Alen Talić, Nedžad Zubčević, Predrag Krpo, Zemir Osmandžiković, Damir Hasičić, Sanjin Pipić, Denis Avdičević, Zoran Sekulić, Boris Perić, Jasko Ramadanović, Elvir Avdagić,  Andrej Simić, Damir Ališahović, Miro Barišić, Amer Mrkaljević, Igor Maras, Vjeko Kuzmanović, Mario Opačak…

Kod Barbe Mehe (The Barba Meho Code)

Nekada se nasipom moglo ići od starog mosta pa sve do Patkovače (i još dalje). Danas su naše staze zarasle. Nekako mi i čaršija na brijegu, sada kada je gledam sa tog istog sipa, dođe puno dalje.

Barbu Mehu nismo našli kod kuće. Tišinu su remetile jedino kokoši što su ćeprkale po dvorištu i nježni šapat brezovog lišća.

Nađosmo ga - gdje drugo nego u marini. Sjekao je granje, uređivao prilaze vodi...

“Nek si ti nama, Barba, živ i zdrav”, otpočeo je razgovor Enver i nastavio: “Nama je ovdje lijepo dolaziti, jer znamo da si ti tu. »

Za to vrijeme, Željko je razgledao primjerke neobičnog kamenja iz Barbine kolekcije. Ovo što drzi u ruci potiče od jednog meteorita. U Barbinoj zbirci se, između ostalog, nalazi i jedan grumen sa morskim školjkama – rekoše mu arheolozi da je to ostalo od nekadašnjeg Panonskog mora.

Međutim, svima nama je pažnju privukla ova ukrinska “Mona Liza ». Dosta neobično umjetničko djelo, naslikano na drvetu. Poklon Barbi jednog od učesnika Ukrinske likovne kolonije. I možda bi bilo sve normalno, da… ta “Mona Liza” nije cijelo vrijeme bila okrenuta samo u Nućinom pravcu.

Kad sam sjeo na Nućino mjesto da napravimo fotografiju, ukrinska “Mona Liza” se okrenu na drugu stranu, prema njemu. Kontam, meni sve ovo nešto nije jasno. Te zvijezde padalice, morske školjke… pa kako se jedna naslikana žena može okretati za nekim… U čemu je, onda, tajna tog Barbinog koda? Možda Sabit nešto zna?

I onda, to ukrinsko popodne, počinjemo da, prvo, sumljamo da Nućo nema veze sa Templarima. Ovo zbog toga što ga ljeti stalno viđamo da, kad se od Sankine ašćinice spušta prema Ukrini, redovno zastane pred Templom. Pa onda, nagađanje, šta znače one tri okrugle tačke poredane u obliku piramide u Barbinom čamcu? Okrugle… ko lopta, piramida Mjeseca… Pa, Nućo je bio u Visokom u vezi s loptom, trenirao nogometaše… I malo po malo, počinjemo odgonetati neke stvari…

Bašta šljezove boje u dolini ćupova.

“Probaj, Damire. U po ljeta je hladna ko led”.

« Ma, ne možeš ti ljeti zaspati po noći. Prave buku do kasno u noć. Ma… ovi mladi što dolaze da se mrijeste po Patkovači ».

Ambasadori derventskog rukometa

Trajace sjecanja na slavni derventski rukomet dok god ima njegovih ambasadora po cijelom svijetu. Na srecu, ima jos dosta bivsih derventskih rukometasa koji su ostali u rukometnim vodama, a sa njima i realna nada da se jos dugo pamte ona nezaboravna vremena derventskog rukometa. Uz ovih par slika, podsjecanje na nekoliko ambasadora derventskog rukometa koji su i danas aktivni u ovom sportu.

Kapiten RK Dervente Zijad Lupic karijeru je nastavio u Njemackoj. Jedna slika iz vremena kada je branio boje ekipe TV Holz.

Haris Elezovic je, poput svog nekadasnjeg kapitena, izabrao Njemacku gdje je nastavio da odusevljava publiku svojim bravuroznim odbranama. Na slici : Hara sa ekipom TG Landshut.

Zivko Kokic je alfa i omega rukometnog kluba u svedskom Örebru.

Edin Delic je po okoncanju aktivnog igranja, nastavio karijeru kao trener. Nakon sto je bio visestruki prvak sa zenskom ekipom F.Visé, trenirao je i muske belgijske prvoligaske ekipe. Ove sezone je preuzeo drugoligasa KTSV Eupen koji cvrsto drzi prvo mjesto.

Reprezentativca Muhameda Memica sportski put je odveo u Barcelonu.

Legenda Abas Arslanagic (sada trener u Kataru) sa kcerkom Maidom, jednom od najboljih hrvatskih rukometasica.

Josip Glavas, najzasluzniji sto je nekadasnja Sloga iz Doboja postala velika ekipa, uspio je i da sa Izvidzacem iz Ljubuskog napravi veoma uspjesne rezultate.

Ekrem Jaganjac, nakon reprezentacije Katara, sada trenira ekipu iz Dohe (Katar).

Zoran Dokic uspjesno je vodio mnoge BiH prvoligase (Bosna, Borac, Zrinjski, Katarina).

Samir Andelija je bio trener u RK Bosna Sarajevo (osvojena sampionska titula), a potom je preuzeo novog sarajevskog prvoligasa Olimpika.

Evo malo i mene, kao saveznog rukometnog sudije u Belgiji.

Moja fotka (7)

Derventa danas, panorama slikana sa Babinog Brda

Kemin vrbak



Motajica pred zalazak sunca

Trazim sokak i u njemu Miralema Sifinog. Al’ nema ga.... A da mi je prije dvadeset godina kakav “vidovnjak” pricao da ce na tom, nekada najveselijem dijelu carsije, biti livada, a da ce nas Miralem sviti svoje gnijezdo negdje podno visocke piramide... rekao bih mu, u najmanju ruku, da je “slucaj za Sarkica”. “Putnice namjernice”, nema tu vise niceg - neg’ pusta ravnica...ravna i hladna u po ljeta kao da smo tamo negdje istocno od Jeniseja, u zemlji Ketija...

Cesma kod Templa

Rampa

             Jer... ako te, uvijek vedri slastičar Rudi, od milja zvani Valentino, nije nikad pozdravio dignute ruke sa „Šta ima”... ako te Fahir Imamović, krojač, nije bar jednom mjesečno prozv’o iz svoje radnje ... ako ti sam nisi nikad prozv'o Lovru, što je radio u hotelu (od dvije prozivke - triput trza)... ako bar jednom sedmično nisi išao kod Sedle po faširano meso... ako si navraćao kod Fejze na čašu boze, a ne najmanje kriglu... ako nisi kod Age tražio da ti uz ćevape  dobro natope lepinu i s puno luka... ako si na trafici kod Kike kupovao novine, a nisi ih nikada prelistao na licu mjesta... ako nisi nikad zastao ispred Miletove radnje gledajući u onaj veliki sat u izlogu... ako si se brijao, a špiglo ti nije bilo kupljeno kod Viktora Rešetara... ako nisi nikad išao u samoposlugu na Rampi i tražio od teta Raze da ti odsječe kilu i po primorca... ako nisi nikada u nosu imao piljevine iz Danilove pilane... ako ti valjak Smaje Mazala nije nikada dotaknuo zid... ako ti nikad nisu rekli da imaš usta k’o Hamzina pekara... ako ti se bar neko u familiji nije šišao kod Šeherca ... ako ne znaš ko je Hasib Gubičar i njegova ekipa iz Komunalca... ako ti nikad Hamzine patke nisu prešle ispred nogu... ti onda nisi sa Rampe.

I dan danas, naći će se neko od raje sa Rampe da vam ispriča storiju o „Flokinu Bisinom”.

U Derventi se dopodne drincalo na zidu kod Staklenika, a najpoznatije (po)noćno drincanje bilo je na Rampi. Okupili bi se momci sa Rampe i do sitnih sati sjedili prepričavajući doživljaje, diskutujući o aktuelnostima, sportu i svemu ostalom. Najjači argument imao je onaj ko je bio obdaren zavidnom snagom avaza, jer su se pred njim oni tiši povlačili i odustajali. Ta galama je ponekad nervirala komšije, pa je jednom došao neki mladi pozornik da opomene ekipu zbog njihovog bučnog ponašanja. I za svaki slučaj, da bi izgledalo što uvjerljivije, dežurni milicioner zapisao im je imena u svoj mali tefter. Kada je došao do rahmetli Keme, Miralemovog brata, on mu se predstavio sa: „Floki Bisin”. Ujutro dolazi glavni inspektor u stanicu milicije i pita pozornika da li je bilo problema protekle noći. Ovaj kaže da nije, ali mu ispriča da je samo grupa momaka na Rampi bila previše glasna. Pošto je inspektor poznavao svakog u dušu, pogleda spisak i upita kolegu pozornika: „Kako izgleda ovaj Floki Bisin?” Kada mu pozornik opisa dotičnu osobu, inspektor će kroz smijeh: „Ma, kakav Floki Bisin, to je bio Kemo Šifin. Zezn’o te za ime, ti si upis’o ime Flokija, Bisinog ćuke”.  

autor teksta ©  D. Delić Dačo

Asovi čaršije naše (II dio)

 Pošto sam godinama, gotovo svakodnevno, pratio derventske rukometaše na treninzima i utakmicama, osjećam obavezu da ovu priču posvetim onima koji nisu svoju rukometnu karijeru krunisali igranjem u prvoligaškim klubovima i za reprezentativne selekcije, ali koji nisu ništa manje, ako ne i više, zaslužni za ugled derventskog rukometa. Po igrama koje su pružali na terenu i poštovanju rukometne publike bili su to asovi čaršije naše.

        Derventa je oduvijek vrijedila za pravi sportski „rasadnik” dobrih igrača koji su se vinuli u sam vrh rukometa, ostvarujući zavidne uspjehe i karijere. Nekako u sjeni tih velikih imena ostali su oni mali, veliki igrači koji su na svojim leđima ponijeli sav teret. Dok je prvima pripadala slava, ovi drugi su proslavljali svoj klub bilježeći godinama njegove rezultate kao svoje lične, nošeni i bodreni vjernom publikom, kojoj isto tako pripadaju ogromne zasluge za sve što je klub ostvario u godinama svog postojanja. 

Nastavak priče (II dio):

             Nedžad Nakić je nekako ostao u sjenci velikih golmanskih imena  RK Derventa, ali je njegov doprinos uspjesima derventskog kluba ogroman. A imao je Neđo priliku da ode. Interesovali su se za njega klubovi iz komšiluka, pitao bi nas za savjet znajući unaprijed da bi mu srce „puklo” kada bi Partizanovo igralište zamijenio nekom drugom sportskom arenom. Njegovu požrtvovanost imao je malo koji golman: ulazio je u šut neskrivajući se nikada od snažnih šuteva, zbog kojih je dobio i ne mali broj udaraca loptom u glavu. Na treninzima je bio jedan od najredovnijih, vrijedan i profesionalan. Svi su ga jako voljeli, jer bio je uvijek spreman za šalu, često i na vlastiti račun, a ljutio bi se jedino na samog sebe zbog primljenog gola.  

            Živko Kokić je bio primjer fer-plej igrača, dežurni igrač na pozicijama ljevorukih. U odbrani se možda i moglo šutirati preko njega, ali pored njega prolaza nije bilo. Njegov vrlo snažan karakter dolazio je do izražaja naročito u momentima kada ekipi nije išlo, on je uvijek nalazio načina da suigračima podigne moral i da ih ohrabri. Žile je imao više nego dobar pregled igre, okretan i spretan u igri, ali skoro da je više volio asistirati drugima nego sam završiti akciju. Nije spadao u igrače koji se često odlučuju na šut, ali svaki njegov šut je bio promišljen i bez improvizacije. Za trenere je bio veoma koristan igrač, jer malo ko je bio tako podoban za realizaciju raznih taktičkih varijanti. Još kao gimnazijalac bio je pozivan da nastupa za omladinsku reprezentaciju BiH.

            Sead (Saša) Jegić je bio golman koji bi svojim ulaskom u igru uspijevao unijeti svježinu i preokret, a posebno kada su u pitanju bili sedmerci. Privatno je bio šminker bez premca, a na putovanjima uvijek prisutan tamo gdje  je i najveselije. Jedno vrijeme je igrao u Rovinju, čak je nastupio na poziciji desnog beka u Bos. Brodu protiv Dervente kada smo igrali kao domaćini. Željko Nujić, iako vrlo vrijedan i borben, nije imao sreće, jer je konkurencija na mjestu kružnog napadača bila velika pa nikada nije dobio pravu priliku da redovnije zaigra na toj poziciji.

            Miralema Husedžinovića i Josipa Pudića, lijeva krila, pratila je ista sudbina: bilo je gotovo nemoguće nametnuti se pored takvog asa kakav je bio Pipić. Obojica su sreću okušali preko Save igrajući za Slavoniju DI. Kako je Jozo bio moj komšija, išao sam ponekad s njim na utakmice u Sl. Brod da ga bodrim. Josip je bio specijalista za lobove i naročito igru po kiši. Karijeru preko Save, ali u Županji, odlučio je da nastavi i Tvrtko Mijatović, srednji bek sa izvanrednim pregledom igre i   jako dobar tehničar.

            Klub je povremeno nastojao da pojača svoje redove dovođenjem igrača sa strane. Dolazili bi oni i odlazili, a ostajale su domaće nade čekajući svoju pravu šansu. Svi su oni, bez izuzetka, prošli kroz derventsku rukometnu školu. Lista ovih igrača je duga, a spomenuću samo neka imena:

            Naser Beganović je svim derventskim trenerima bio glavni džoker. Veliki borac u odbrani, u napadu „djevojka za sve”, igrao je na svim pozicijama, od bekova, pa do pivotmena. Nije se štedio u igri, imao je odličnu saradnju sa saigračima, a njegov učinak za ekipu je uvijek bio veliki. Brano Sirovina je rano stekao status prvotimca i povjerenje trenera nakon odlaska njegovih predhodnika, velikih igrača Čečavca i Memića. Imao je dobar skok i precizan šut iz zgloba, a bio je pouzdan u odbrani. Zvali smo ga „Srna” zbog njegove lakoće da pobjegne u kontru. Pejo Ravlić je imao izuzetnu maštovitost u igri kao srednji bek; Nebojša Kljajić je posjedovao izvanrednu brzinu, jak i precizan šut i bio je izuzetno dinamičan igrač. Nedžad Huseinović Fambalo je bio sigurno najperspektivniji igrač cijele svoje generacije; Zenaid Puho Memić mogao je puno više postići na mjestu kružnog napadača da je imao više vremena za rukomet. Mehmed Ramadanović je igrao pivotmena,  imao je odličan osjećaj za postavljanje. Odlično je pravio blok saigračima, vezivao za sebe protivničke igrače, uz to je imao i precizan šut. U odbrani je bio veoma uspješan na središnjoj poziciji. Nebojša Cakić je imao veoma dobru golmansku tehniku, stil modernog i školovanog golmana. Rusmir Lupić je bio igrač koji je mogao igrati na više pozicija i kojeg je krasila borbenost, ali i snaga, pa je zbog toga bio pouzdan u odbrambenim zadacima.

            Za razliku od njih, bilo je igrača koji su u rukometne vode ušli nešto kasnije, ali su svojom upornošću i velikim radom postali dobri i pouzdani igrači, kao što su bili Josip Samardžić i Duško Stanojević... Samardžić možda nije imao maštovitost i tehniku  Kajase, ni odraz i snagu šuta Mijatovića, ali je jednostavnošću svojih akcija i visokim skokom iznad protivničke odbrane redovno pronalazio put do gola. Pa, ako njegovi golovi nisu bili i najatraktivniji često su bili presudni. Duško Stanojević je bio pivotmen „od granita”, siguran i izuzetno precizan, a neprolazan u odbrani. Lako bi se oslobađao odbrambenih igrača i sa lakoćom prenosio loptu iz ruke u ruku, a svojim blokovima otvarao put bekovima, praveći im prostor za šutiranje.

            Ovoj listi mogu se dodati još mnoga rukometna imena o kojim sam pisao i u drugim temama, od Glavaša, Čečavca, Dokića, G. Kokića, Berbića, Delića, Mijatovića, Jaganjca, Boškovića... koji su jedno vrijeme boravili u prvoligašima, ali su veći dio karijere proveli u Derventi, pa do čitave jedne talentovane generacije čiju je perspektivnu karijeru prekinuo rat.

            Istoriju derventskog rukometa pisala su velika i mala imena, ali nema velikih i malih igrača – svi su oni bili asovi i doprinjeli da ime njihovog kluba zlatnim slovima ostane zapisano u istoriji sporta našeg grada.

Đurović (tehniko), Memić, Elezović, Delić, T. Mijatović, Pipic, S. Mijatović, Lupić, Pudić, Kokić, Anušić, Nujić, Nakić.

Moja fotka (Ukrina)

Vukovi sa Patkovace pojedose stado janjadi. Ni bruceloza ih nije mogla zaplasiti…

Prosle godine nije odrzana likovna kolonija na Patkovaci, ali je zato odrzana kolonija manekena. Mali predah nakon napornog rada: na slici su maneken mesne industirije „Lijanovic“ i maneken „Saponije“ iz Osjeka.

Mala raja

Prva ulovljena bjelica na Ukrini.


Na Plocama